Nedavno sam vodio razgovor s dragom osobom. Tom prilikom zamolio sam je za pomoć i podršku u jednom projektu.

 

Odgovor je bio brutalno iskren – da nema ni vremena a ni želje da na tome angažira svoju energiju i vrijeme.

 

Pokušao sam drugim riječima apelirati na njen doprinos ali odgovor je ostao isti. Osjećao sam se prilično pokisao, da ne kažem “opran”, “otfikaren” i osjećaj nije bio ugodan.

 

S obzirom da sam već naučio da ne reagiram na prvu loptu a da sve što se zbiva oko mene ima neku svrhu, poruku, lekciju koju trebam naučiti ili se suočiti to su naredni dani bili posvećeni razmisljanju o takvoj logici. Zašto?

 

Mislio sam da je projekt jednostavan, da to nije problem, da su naši dosadašnji odnosi bili takvi da će mi pružiti podršku ali nešto što je za mene bilo logično, očekivano, pretvorilo se u svoju suprotnost.

 

Isto tako, u našoj sam dosadašnjoj vezi mogao naći nešto radi čega bi mi ta osoba “bila dužna barem energetski dug vratiti” (iako to nije bila osobna usluga).

 

Osim toga, ako nekoga nešto zamolite da učini a nije povezano s materijalnim troškovima, nekako očekujete da će naći bar malo vremena, truda da to učini.

 

Konačno, mogla je “diplomatski glumiti” da će to učiniti pa onda “naći neke komplikacije u tijeku realizacije i slično” .

Ništa od toga, samo jasan i nedvosmislen odgovor. Bilo je bolno.

Ali.........

U isto vrijeme, intimno, volio bih da sam ja bio u stanju u nekim situacijama dati takav odgovor. Međutim imao sam osjećaj da me niz društvenih, ljudskih, moralnih ili inih razloga u tome nekako uvijek spriječavalo.

 

Stoga stoji činjenica da sam neke stvari radio i nerado i ne s velikom voljom već više obveze radi, dužnosti radi, “duga” radi. Radi toga sam imao određen grč u plexusu i nezadovoljstvo s provedenim vremenom ili uloženim trudom kojeg ionako teško da će tko cijeniti, pogotovo ako je besplatan.  

 

Hmmm, samo gdje postaviti tu granicu i biti tako odrešit i kazati NE. Kako procijeniti a da ne riskirate onaj balans između “društveno/prijateljsko/uslužno/ljubazno prihvatljivog” i “neprihvatljivog/bezobraznog/neodgovornog”.

 

Sjećate li se kad su vas mozda u školi ucjenjivali da “ako nećete učiniti to i to da niste nikakav frajer i niste član klape”. Uostalom takav “trendovski smjer” stvorio je mnoge pušaće. Ali ne pomoći.......?

Dileme su se kuhale u mojoj glavi, sukob podrške i suprotstavljanja takvom stavu karakterizirao je dane pored toga što mi je raspoloženje bilo na niskom nivou razočaranosti.

 

Sinkronicitet me uputio na novi dailyOM tekst na temu “predavanja ili ustupanja energije”. Kad god radimo nešto što je u suprotnosti s našim unutarnjim glasom ustupamo svoju energiju drugima bez obzira na razloge i vrijednosti.

Danas se vrijeme ubrzava, postaje sve brže i stvarno se sve oštrije postavlja pitanje za što trošimo svoju energiju i vrijeme, u koju svrhu, za koga.

 

Trebali bismo se okrenuti prema sebi da valoriziramo svojom unutrašnjom misijom za što smo spremni dati to svoje dragocjeno preostalo vrijeme.

 

Da li to zvuči egoistično? Nikako, samo realnost situacije i otvorenost bez prosuđivanja i suđenja. I to uključuje doslovce sve, od gledanja tv do glasovanja, od društvenih aktivnosti do čitanja knjiga, slušanja vijesti, vremena provedenog u kafiću.

 

Jeste li svijesni kako vrijeme brzo prolazi a koliko toga još treba učiniti za samoga sebe. Razmislite i odlučite što ćete sa svojim preostalim vremenom i svojom preostalom energijom.

 

Srdačno
Igor

 

 

 

 

DailyOM R 5. siječnja 2011.

Potiskivanje unutarnjeg glasa

Predavanje(ustupanje) moći

phil

 

Predavanje moći je nešto što nas nesvjesni odrasli u našem životu uče već od samog  djetinjstva.

 

Već od vremena našeg djetinjstva na razne smo načine podučavani da predajemo svoju moć drugima.

 

Na primjer, već kad su nam rekli da poljubimo i zagrlimo rođake ili obiteljske prijatelje, iako to nismo željeli, učili smo kako nadjačati naš unutarnji osjećaj znanja i naše pravo da sami odlučimo što želimo činiti.

 

Ova represija se vrlo često nastavila kroz mnogobrojna iskustva u školi ili na poslu. U ovom trenutku, možda čak ni ne znamo kako zadržati vlastitu moć jer je njeno ustupanje već toliko automatizirano i duboko usađeno.

 

To ustupanje naše energije drugima je do određene mjere jednostavno dio našeg društvenog ugovora i osjećamo kako to trebamo učniti da bismo preživjeli. Postoji mogućnost razmjene energije na način koji čuva naš unutarnji integritet i stabilnost.

 

To započnemo sitnim koracima; osluškivanjem glasa koji nam stalno daje na znanje što želimo, bez obzira na to  koliko puta zanemarimo njegove poruka.

 

Neki primjeri kako predajemo našu moć su na primjer kada slijedimo trendove, dozvoljavamo drugima da  donose odluke umjesto nas, kada ne glasamo, ili kad se ne oglasimo svojim mišljenjem na neprimjerenu šalu.

 

Međutim, u slučaju kada ne ustupimo svoju moć moramo biti svijesni i njezine suprotnosti a to je kada zadržavanje svoje moći štitimo agresivnošću. Biti agresivan je oblik straha a  lijek za to je  dozvoliti našoj unutarnjoj ravnoteži da se vrati u igru.

 

Dok gradimo odnose s našom moći i to slijedimo, počinjemo uviđati kako ne moramo uvijek činiti ono što od nas traže drugi, i ne trebamo skočiti i slijediti svaki trend. 

 

Sve što trebamo činiti jest da s povjerenjem osluškujemo naš unutarnji glas te mu dozvolimo da nas vodi dok donosimo vlastite odluke u životu podsječajući sebe pritom na potrebu za ravnotežom.

 

Izvor: www.dailyom.com