Pogled mi nedavno padne na broj člananka pod mojim imenom.- sedamdesetsedam. Numerolozi bi vjerojatni imali svoju interpretaciju ovog trenutka svjesnosti o stanju “odometra”

Zar već toliko? Meni  više izgleda  kao jedan prođeni put u vremenu, na određenom prostoru, s određenim sadržajem.

Prije koju godinu krenuo sam slati “pisma prijateljima” na mojoj mailing listi. Osjetio sam potrebu da nešto komentiram, priupitam, naglasim ili preporučim.

Dio toga su bili prevedeni tekstovi koji su me zaintrigirali a znam da prevođenjem drugima olakšavam razumijevanje samog sadržaja. Isto tako znam da su ti tekstovi imali svoj daljnji put jer su (uz navođenje autora i izvora) prosljeđivani i na njihove čitatelje sam naišao i na nekim neočekivanim mjestima.

Taj trenutak inspiracije se pojavi kao “svrbež” misli i ideje koja me ne napušta dok je ne istresem na “papir” odnosno ekran, ponekad i u dubokoj noći jer mi ne da niti spavati.

Jedan od tih tekstova a bio je o galebovima koji se na moje čuđenje okupljaju u zaljevu i kada sam postavio pitanje da li netko zna više o tome odnosno “A zašto?” zaintrigirao je Maju Laboš s Magicusa koja me je nagovorila da zanimljive tekstove iz tih “pisama prijateljima(i prijateljicama)” prepustim na stranice Magicusa.

Dogovor je pao ali samo zato jer me Maja na moje nećkanje svojom upornošću uvjerila da će se ona pobrinuti o svemu, na meni je samo da pišem a ona će odabrati.

Prvo smo krenuli sa zrncima za kavu a kasnije se pojavila i kolumna. Naime, Maja ne samo da odabire već uređuje, unosi na stranicu, oplemenjuje vizualima (ako je nisam preopteretio mojim fotosima) i onda mi javi da je tekst postavljen.

Da nema nje meni bi bilo puno teže a vi možda i ne bi imali prilike čitati te tekstove. Prema tome, sa zahvalnošću Maji na njezinom trudu, brižnosti i upornosti. Ako smo već toliko zajedno vjerujem da sam i opravdao taj njezin dodatni napor.

Kad pogledam koliko se mudrih, pametnih, lijepih tekstova (i još ljepše poezije) nalazi na tim stranicama (i ne samo na njima!) onda se nekako začudim kako se pojave sugovornici koji stignu čitati i moje tekstove dapače dobrodošlo ih komentiraju.

Jer vrijednost pisanja nije samo u iskazivanju misli koje “svrbe” već u tome da ih netko i pročita. Ali prava vrijednost je ako te misli dodirnu barem nečije srce toplinom, otvore nečije oko s bljeskom čuđenja, probude određena sjećanja osviješćivanjem, ili možda potvrde nečije misli bez obzira bile one svjesne ili nesvjesne.

A kada se pojavi još i komentar onda je njegovo čitanje ispunjavajuće zadovoljstvo  jer znaš da je netko (Princeza, Irida, Srce, Fanda, Zorko, Safiris, Maja, Sretan Trenutak ili tko god drugi bio) doživio trenutak suglasja.

Tako izražavam zahvalnost onima koji čitaju i bez komentara tako i onima koji se još dodatno potrude da iskažu svoje osjećaje koje jako cijenim. Hvala. Eto toliko.

Idemo dalje na putovanje u ovim uzbudljivim vremenima.

Srdačno

Igor