POKRENITE DOBRU ENERGIJU

Ovih dana svakodnevno odlazim na mjesto gdje se družim i surađujem s mnogim osobama.

Iako je aktivnost kojom se bavim relativno skromne važnosti i i jednostavna i ponavljajuća u tijeku mog boravka pojavile su se neke druge vrijednosti radi kojih “osjećam” kao da sam “poslan” tamo.

Dapače te vrijednosti su postale meni toliko bitne da su stavile u zapečak osnovni povod a još i više razlog mog ograničenog boravka i učinile to skoro jedva važnim.

Susreti s brojnim osobama, njihova različitost, stavovi, iznenađenja kod detaljnijih upoznavanja, otvorenost ili zatvorenost, svrhovitost ili besperspektivnost, bilo je jednostavno “u posebnim uvjetima pripremljeno polje” na kojem sam počeo nekako spontano saditi “optimizam i dobre namjere”.

Gledajuci unatrag stekao sam osjećaj da su se promjene počele uočavati i da je čitava atmosfera postala “ljudskija i nesto bolja”. A iz tog iskustva svi nekako učimo. Posebno sam zahvalan na učenjima koja sam pritom sticao i jos uvijek stičem.

Danas sam pročitao jedan tekst koji me je “upiknuo” pa vam ga prilažem da ga i vi pročitate.

U komentarima sam pročitao da neke podsjeća na čak i starije priče, isto tako zaključujem da je ta priča koliko lijepa toliko i vjerojatna.

Posebno ako je povežem sa svojim iskustvom. Da, može se nešto učiniti da u svojoj okolini poboljšamo bezizglednost situacije i preokrenemo je barem malo prema optimizmu. I ukoliko se malo potrudimo (koliko god u početku nekim izgledali i “glupi” i “blesavi” i “šašavi” nakon nekog vremena počinju razmišljati i sami da smo ispod sve te kože, odječe i mnogobrojnih maski i problema koje svatko od nas ima, ipak ljudske duše na putovanju i sticanju iskustva i da trebamo to poštivati i uvažavati, svačije iskustvo i slobodnu volju.

Samo treba malo upornosti i puno strpljenja.

Srdačno
Igor

Dar starog ravnatelja

Danas, jedna stara priča u novom ruhu.

Bila jednom jedna škola koja je zapala u tešku situaciju. Bijaše to stara, nekoć ugledna ustanova, no, s vremenom je, zbog općenito teškog stanja u društvu, a naročito u školstvu, počela propadati.

Disciplina među učenicima je popustila, upisivalo se sve manje djece, a odnosi među kolegama nisu više bili onako topli i kolegijalni kao prije. Štoviše, većinom su to bili stariji ljudi koji su, zbog dugogodišnje krize, postali nekako… rezignirani, i svoj su posao obavljali bez entuzijazma.

Ravnatelj, krepki čovjek zrelih godina, nemoćno je promatrao što se zbiva. Bio je tužan što ne nalazi načina vratiti kolegama zagubljeni elan.

U gradiću u kojem se škola nalazila živio je u mirovini stari prosvjetni veteran, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek proveo u obrazovanju, a također je dugo godina i sam bio ravnatelj. Naš je ravnatelj, dakle, u dogovoru s nastavničkim vijećem, odlučio posjetiti ga, objasniti mu situaciju, i zatražiti savjet.

Dogovorio je posjet i uskoro je sjedio kod staroga učitelja. Starac nije mlađem kolegi imao za reći ništa posebnoga. Slušao je, kimao glavom, prisjećao se svojih dana i ugleda što su ga učitelji nekoć imali u društvu. Nekako je na kraju ispalo da su obojica tugovali i sa sjetom se osvrtali na prošlo doba. Susretu je došao kraj, naš ravnatelj se spremao otići, i upravo prije no što će se pozdraviti, stariji mu je kolega uputio tajanstvene riječi: »Ah, da, htio sam ti reći, znaš, ali mislim da je netko od vas, u vašem nastavničkom vijeću, Uzorni Učitelj…«. I s tim su se riječima razišli.

Uzorni Učitelj? pomislio je ravnatelj. Što bi to moglo značiti? Kad se sutradan pojavio u zbornici, okružili su ga profesori. »I, što ti je rekao?« »Nije mi baš puno pomogao. Samo me slušao, kimao glavom i prisjećao se boljih vremena. Znate kakvi su stari ljudi, uvijek im se čini da je nekad bilo bolje. Samo mi je na kraju, kad sam već bio na odlasku, rekao nešto čudno. Rekao mi je, hm, da je netko od nas, u našoj školi, Uzorni Učitelj. Ne razumijem što je time htio reći.«

U danima, tjednim i mjesecima što su uslijedili, svi su profesori razmišljali ima li ikakvog smisla u tome što je rekao umirovljeni ravnatelj. Da je netko od nas Uzorni Učitelj? Je li moguće da je mislio na nekoga u našoj školi?!

Sigurno se to odnosi na našeg ravnatelja. Već dugo vodi školu i izvrstan je u tome. I prije je bio omiljen među učenicima, a kolege su ga voljele. S druge strane, možda je mislio na kolegu Zdunića.

Kolega Zdunić je, premda pomalo zbunjen, fenomenalan profesor. Vrstan je u svojoj struci. Sigurno je on Uzorni Učitelj! Zacijelo nije mislio na kolegu Perkovića. Kolega Perković je katkad samoljubiv i tvrdoglav.

Ali, kad malo bolje promislim, iako je trn u peti drugima, najčešće se pokaže da je bio u pravu. Možda je stari ravnatelj mislio na njega?

Ali sigurno nije mislio na kolegicu Jureković! Ona je tako… povučena, nikad se ne javlja za riječ na sastancima. Hm, a ipak, kolegica Jureković se uvijek nađe čovjeku pri ruci baš kad je treba. Možda se to odnosi baš na nju?

Naravno da ravnatelj nije mislio na mene. Ja sam tako prosječan nastavnik. A što ako ipak jest? Recimo da sam ja Uzorni Učitelj! Oh, Bože, samo da nisam ja, koja je to odgovornost! Zar bih ja mogao biti primjer?

I, budući da su dugo ovako razmišljali i procjenjivali se međusobno, profesori su se počeli jedan prema drugom odnositi s velikim poštovanjem zbog mogućnosti da je netko od njih Uzorni Učitelj. A zbog male mogućnosti da je Uzorni Učitelj i svatko od njih, počeli su se i prema sebi odnositi s izuzetnom pažnjom. Nitko više nije drugome upadao u riječ. Nipošto.

Malo pomalo, tijekom tekućeg polugodišta, nešto se neobično počelo događati u cijeloj školi. Učenici su počeli osjećati ozračje izuzetnog, iskrenog uvažavanja koje je okruživalo njihove profesore. Činilo se da nekako izbija iz njih i prožima cijeli školski prostor.

Škola je postala nekako… privlačna. Nisu se pojavljivali novi grafiti. Na hodnicima je bilo manje dernjave. U razredima je atmosfera postala opuštena. Često bi se začuo smijeh. Problemi s nedisciplinom svakim su tjednom bivali sve manji. Svatko je, i među učenicima, i među nastavnicima, počeo dolaziti u školu pun radosnog iščekivanja. Ocjene su se drastično popravile.

U zbornici je sve titralo od međusobnog uvažavanja i toplog humora. Nestalo je rezigniranosti i cinizma. Problemi su se rješavali diskretno i učinkovito. Ljudi koji su iz raznoraznih razloga svraćali u školu počeli su uokolo pričati o neobičnoj vedrini koju su osjetili u školi koju su mnogi već otpisali. Počeli su se odazivati na sve priredbe što ih je škola organizirala. I što je najvažnije, počeli su u sve većem broju upisivati svoju djecu. To je zauzvrat otvorilo mnoštvo novih radnih mjesta. Sve u svemu, škola je doživjela procvat veći i od onog nekadašnjeg.

A sve zahvaljujući daru starog ravnatelja.

 

Published 23. listopad 2012

Autor: Darko Milošić