Probudila me buka automobila po mokroj cesti….Noćas je pala kiša i donjela tako dugo očekivano osvježenje. Nisam dugo razmišljala, na brzinu se obukla i put šume. Gusta crnogorica smjestila se na visokom proplanku, okružena strmim pašnjacima po kojima su ovce i krave još drijemale.Lagani zvukovi njihovih zvonaca učinili su mi se kao pozdrav za «  dobro jutro » i ja sam ih uz put potapšala po glavama.

Put oko šume širok je i već dobro utaban. Klupe su pažljivom rukom i okom promatrača smještena upravo na onim mjestima sa kojih se pruža najljepši pogled na grad i okolicu još okupanu laganom maglom, no ja se nisam htjela već na samom početku zaustaviti.Privlačilo me jedno od onih mjesta na samom vrhu do kojeg je teško doprijeti. Obrasao je niskim grmljem ,a  polomljene grane nasumice ležeći dodatno otežavaju prolazak .Provlačila sam se mukotrpno, preskačući zapreke putem uzbrdo…Na jednom mjestu uočim neobičnu granu, priroda se vođena višom silom njome poigrala. Bila je u obliku križa.

Znakovi na putu, rekla bih…..Kuda je baš mene našlo, zapitah se. Što mi se poručuje….S tim sam mislima nastavila dalje. Iznenadih vjevericu pokraj jednog panja…Začuđeno me pogledala pitanjem“Pobogu, što radiš ti ovdje tako rano?“…i žmugnula kroz šikaru put drveta. „ I ja tražim hranu za sebe“, odgovorim joj u mislima. Onu što tanka dušu i hrani je bogatsvom tišine  i bojama prirode.

Na pola sam puta malaksala, znoj me oblio od napora….Šumi nikad kraja, a  ja i dalje uporno tražim onu klupu na vrhu proplanka. Pokušam prečicom, vlažno tlo se kliže pod mojm nogama. Poskliznem se i sunovratim kao po toboganu do samog potoka. Okupam noge u njemu do koljena.Sasvim sigurno cijela bih se uronila u njega da u padu nisam križem, što ga nisam htjela ispustiti ,zakvačila za jedan omanji žbunj na rubu potoka.Blatnjava i mokra promatram križ u rukama.Lagan je i mogu ga čvrsto držati u rukama…To je onaj znak sa puta koji mi govori: „ Za tebe je namjenjen jer danas samo toliko možeš nositi sa sobom.

Ostala sam sjediti još neko vrijeme promatrajući okoliš. Tek tada ugledah gotovo sakriven put što vodi ka vidikovcu. Korijenje drveća napravilo je male stepenice . Na njima  vidljivi tragovi stopala. Kako sam samo bila sretna upinjući se. Priroda kao da je dala dodatna uporišta. Niske , čvrste grane za koje sam se hvatala, kao da su pružale svoje ruke potpore.Nisam se zaustavljala do samog ruba šume…

Klupa me čekala, smještena pod visokom krošnjom lipe, jednoj od niza što u ljetnih vručina pruža hladovinu…Pogled sa mjesta oduzeo mi dah…..Dolina u magli….iz koje proviruju zrake sunca…Na njenim rubovima mirna površina jezera, tamno zelene boje….

Neopterečena mislima sjedjela sam gotovo sat vremena….
BIlo je to jednog od onih jutra kojeg ću pamtiti….

Malim džepnim nožićem ogulila sam koru od drveta, igrala se s njim do ovog vremena pred pisanje….Zaoblila rubove i zabila na drveno postolje…..da zapamtim….Križ kojeg nosimo toliko je velik koliko možemo nositi i služi nam da premostimo sve prepreke, ako se njime znamo poslužiti…

Vaša gošća urednica