Dragi magicusi ! Dobro vam jutro želim !

 

Kao djete sam obožavala priče odraslih.Slušala bi ih bez daha ne trepnuvši očima, a srce bi mi divljački znalo zakucati kad bi se rasplet približio kulminaciji…..

Jedan od najboljih pripovijedača bio je sada već pokojni fra Filibert. Još sam bila dijete. Naivna  i radoznala, o vjeri nisam imala pojma, ništa ja od tog svijeta Biblije nisam razumjela.No u crkvu sam išla rado .…zbog dobrog društva kojeg sam tamo imala…Sa njima sam odrastala…sa njima se i dan danas susrećem i rado prisjećam zajedničkog djetinjstva.

On bi održavao svoje duhovne vježbe navečer, u samoj crkvi, uz prigušena svijetla oltara. Prostor crkve uvijek je kod njega do zadnjeg mjesta bio popunjen…i starima i mladima.

Sjedjela bi u prvom redu da mi ništa ne izbjegne širom otvorenih očiju…Te je večeri vladala posebna atmosfera…započeo je riječima :

 

Mrkla noć, ni prst se ne vidi, ni dašak vjetra osjeti…Samo njegovo lagano veslanje čuje se u tmini…Već danima je u bijegu , izgladnio, premoren od nespavanja, u strahu da ga ne pronađu…Nije više mogao služiti njima, njihovom pohlepnom otimanju i vladanju…danju bi se u džungli Indije sakrivao od svakog pogleda, a noću čamcem rijekom plovio…Ni sam nije znao kuda i hoće li uspjeti…ali volja za život i vjera da je pravilno postupio tjerala ga je naprijed…

Zvijezde su mu bile vodilje i zvukovi prirode pratioci na tom putu kojem nikad kraja.

U jednom ga je momentu san uhvatio i on je zaspao.

 

 Iz sna ga naglo trgnu tupi udarac čamca. Mutna i duboka rijeka do obale ga dovela.. …Panično se oko sebe osvrne..nigdje nikoga…no u tami noći ugleda tanano svjetlo u daljini i on odluči prema njemu krenuti svojim zadnjim snagama….

Dosta se dugo borio s grmljem i visokom travom, paprati…dok nije nazreo malu kolibu…

Bože , pomozi mi.. « reče u sebi i pokuca.
Vrata mu otvori pogrbljena muška prilika i bez puno riječi pusti ga unutra. Tek kod slabe svjetlosti svijeće ugleda njegovo gubavo lice koje je pokušavao sakriti. No oči njegove bile su  tople, riječi tako blage kad ga je upitao je li gladan i žedan. On je samo nijemo klimnuo. Šačica riže i malo vode bilo je sve što je imao i sa njim podijelio..no za njega gladnog već danima, poput kraljevske gozbe. Sa zahvalnošću se primio drvene zdjele. Čovjek ga je za to vrijeme samo promatrao da bi ga na kraju pitao kako je znao da nije zarazan.

Bjegunac mu odgovori:

« Nisam znao.No vjerujem da te sam Bog meni poslao. Zar bi mi on zlo poželio?“

Gubavac nije ništa na to odgovorio, podijeli sa njim i  postelju, a slijedećeg ga dana, samo njemu poznatim, skrivenim putevima odvede na sigurno mjesto, od kud mu je za dalje  put bio slobodan …

Nisam baš tada potpuno shvatila priču…mene je facinirao glas pripovijedača , ona napetost u zraku i tišina….No mnogo godina kasnije ona mi je pala napamet…

 

Vozila sam se vlakom za Titov Velež, u posjetu mom dečku u vojsci. Tri dana dronjcanja  našom željeznicom…Od umora sam zaspala, a za to vrijeme netko mi je otuđio novčanik i sve što sam u njemu imala…Bila je duboka jesen, već se odavno mrak spustio…Izlazim na stanici meni potpuno nepoznatoj , u nepoznatom gradu…bez dinara u džepu, a trebam njegdje prespavati. Bez potrebnog virmana nisu me htjeli primiti u hotelu….Njih nije  zanimalo što sam ja smještaj platila, treba im potvrda..Stojim pred hotelom i pitam se što učiniti…hoće li mi netko u susret izaći i pomoći..Promatram zvijezde na nebu, sama na ulici…Malo podalje , u  lokalnoj krčmi gase se svetla..

Ma netko će sigurno naići..Ima dobrih ljudi sigurno, mislim si…Sjednem se na svoju putnu torbu, stisnem jaknu jače oko sebe i čekam…Magla se spuštala, hladno mi,a osim pokojeg pasa lutalice nigdje živoga.Već me i san polako počeo hvatati kad me dodirne jedna ruka po ramenu..Stari gospodin, u iznošenom odjelu i sa šeširom na glavi…

„Djete, pobogu, što radiš ovdje u ovo doba?“ upita me…

Umalo se nisam rasplakala od sreće…Ispričam u kratko što mi se  dogodilo i kažem mu kako trebam prenočišće…

« Hajde samnom, » kaže mi…. »Moja kuća nije palača, ali naći će se mjesta i za tebe i koji tanjur toplog obroka… »

Nisam dugo razmišljala, pokupila stvari i krenula za njim…

Kućica je bila na kraju blatne ulice, jedina u kojoj je slaba svjetlost još gorjela, oronula, skućena. Mala kuhinja sa šparetom u uglu, u kojem je još tinjala vatra.Ono što bi se sobom moglo nazvati nije imalo vrata, samo teška tamna zavjesa koja ju je od kuhinje dijelila.Ali bila je čista i odisala svježinom i mirisima jeseni…Na prozoru kruške poslagane, klipovi posušene kuruze, a na zidovima rukom izvezeni ručnici , stari ormar i bračni krevet u sredini…U susret mi dođe njegova žena…upravo se spremala na spavanje...

 Ne znam kako sam joj ja to izgledala, ali ona  me tako toplo zagrlila, kao da joj je vlastita kćer  od nekud daleko iznenada nadošla.. …. Odmah je pristavila na šparet čušpajz od graha..Nikad nisam tako finog kasnije pojela…u kuhinji mi na starom kauču namjestila postelju…Zaspala sam snom anđela….Ujutro me probudi miris pečenog kruha i netom kuhane kave....Njih dvoje sjedi za kuhinjskim stolom i šapuće....Kad su samo stigli vatru založiti, kruha izmjesiti, a da me nisu pritom uspjeli probuditi...Inače sam laganog sna i budim se na svaki  šum...Poslije doručka oboje me otprati do kasarne...Pri rastanku žena mi pruži svježanj u kojem se nalazio  još topli kruh , nešto narezane slanine i par krušaka...a suprug njen ugura mi smotuljak od par novčanica...da mi se nađe kod povratka...Tek tada sam shvatila riječi davno izgovorene...

 

 

Vaša gošća urednica