Davno, davno, dok je svijet još bio nov, jedna mlada žena je otišla u šumu brati gljive. No, iznenada je počela kiša, pa se ona sklonila pod veliko drvo i skinula odjeću, smotala je i stavila u torbu da se ne smoči. Nakon nekog vremena, vrijeme se smirilo, kiša je stala, ona se obukla i nastavila brati gljive. Prolazio je tuda Veles, rogati bog stoke, podzemlja i tajnih znanja (između ostalog) i pitao je začuđen: "Kakvu ti to magiju znaš da možeš ostati suha u oluji?". "Ako ti meni kažeš tajne svoje magije, ja ću tebi reći kako ja ostanem suha." odgovori ona.

Veles se zainteresirao, a i svidjela mu se lijepa mlada žena i on joj povjeri tajne svoje magije. Kad je završio, mlada žena ispuni svoj dio dogovora i reče mu iskreno i kratko kako je smotala odjeću u torbu i sakrila se pod drvo. Shvativši da je prevaren, vlastitom krivnjom, Veles je prilično ljutito otišao svojim putem, a prva vještica je započela dugu vještičju povijest.

*

Davno, davno, dok je svijet još bio nov, bile su tri boginje, tri donositeljice smrti i one su smrt dijelile šakom i kapom, bez puno razmišljanja. Jurile su uokolo i ubijale ljude. U jednoj od tih pohoda, jedna je sestra-smrt ozlijedila nogu. Dozivala je druge dvije smrti da je sačekaju, ali one su opsjednute krvožednošću odjurile dalje. Šepava smrt se naljutila i krenula kroz sela govoreći ljudima: "Jedite i pijte čuvarkuću da se sačuvate od smrti! Ljudi su je poslušali, jeli su tuste listove čuvarkuće i pili njen sok i tako ostali sigurni pred kosama dvije raspomamljene smrti.

Kad su shvatile što je šepava sestra učinila, obrušile su se na nju svojim kosama, no šepava smrt je također digla svoju kosu da se obrani. Jedna je bijesna sestra na tu kosu naletjela i umrla, a druga je pala na kosu ove prve stradale. Tako je na svijetu ostala samo jedna smrt, šepava ali pravedna, koja ne uzima ljude bez veze, nego baš onda kad je kome vrijeme.

*

Davno, davno, dok je svijet još bio nov, jedan je okrutni seljak odlučio utopiti mačiće koje je njegova mačka omacila. Strpao ih je u vreću i bacio u rijeku. Majka mačka je sjedila dugo na obali, tužnim mijaucima dozivajući svoju utopljenu djecu. U blizini je rasla vrba i čula njen neutješni plač. Smilovala se dobra vrba i savila svoje grane u vodu i potegnula vreću iz rijeke na suho. Svi osim jednog mačića su se utopili. Od tog dana vrbe u proljeće imaju cvijet nalik na nježno krzno mačića, u čast dobre majke mačke i njene utopljene djece. A potomci ove dobre vrbe imaju savijene grane, da se poznaje tko su.

http://forum.slavorum.com/index.php?topic=4883.0