Moju fotografiju sam nekako poistovjetila u mojim mislima sa njenim mačkama na mjesecu.

Šeću svukud, a ljudi prolaze kraj njih. Ako dođe njihov kraj često ostanu tamo gdje ih kraj zatekne.

.... U malom lijepom mjestu, na autobusnoj stanici u samom centru, sa naseljem i stanovnicima desilo se nešto ...  neznam ni sama kako to izreći....

Najme mačku je najvjerojatnije pokupio auto. (Pretpostavljam) nesretnica se sčućurila uz grm i prometnu ulicu i tako ostala ...  dok od nje nisu ostale samo bijele kosti. I sad stoji tamo tko zna odkad kao bilo koji spomenik.

Nevjerojatno mi je to kako su ljudi mogli boraviti i čekati autobus uz životinju u raspadnom stanju, imati otvoren prozor i tako živjeti. Vjerujem da ste naišli na crkotinu i njen miris. Da ovo nije nikoga zasmetalo?

Pa zato mi nje čudo to sa mačkama na mjesecu i malodušnosti ljudi. Iako Wendyna priča ima drugačiju poruku od ove moje. Možda je i ova maca dospjela od tamo pa je bila navidljiva i bez mirisa za stanovnike zemlje. Dok nije naišla neka vanzemaljka, uočila njen kostur i uslikala ga.

Sad zaboravite na ovu priču i uvijek pomognite životinjama ako možete.

Lijep i ugodan dan