Dobro vam jutro i još ljepši dan želim dragi magicusi !

 

Ima tome dosta dugo vremena kad sam u jednom od svojih lutanja knjižarama ugledala knjigu  džepnog formata,   Sanje Pilić sa naslovom » Mala torba , velika sloboda ». Prolistala  je o odlučila kupiti. Još istog sam je dana u jednom dahu pročitala i  od srca se nasmijala njenom smislu za humor.I svako malo kad pogledam moju ogromnu torbu sjetim se te knjige i njezinih misli….

Mi se žene stvarno  znamo natovariti nezgrapno velikim torbama u koje natrpamo malo potrebnog i puno onog što mislimo da će nam ustrebati, a gotovo nikad ne dođe do toga, pa zaboravimo da uopće imamo sa sobom. U jednom se momentu sjetimo pa prekopamo cijeli stan, počevši od kuhinjskog kredenca, kupaone, ormara s odjećom…Zavlačimo ruku pod sve moguće i nemoguće prostore, zavirujemo čak i pod krevete, a te stvari nema pa nema. Izderemo se i na ukućane , optužujući ih da su nam otuđili imovinu ili naprosto bacili, a stvar se nalazi na dnu naše torbetine već odavno zaboravljena…

Neki sam dan pokušavala dati zadnji štih mom novom stanu, kopajući po kutijama sa sitnicama.Poslagala po daskama na prozorima i primjetim kako mi dosta sitnica nedostaje….uglavnom kamenje kojeg skupljam kuda god hodala, svih oblika i boja, veličine…..

Jučer žurim na autobus, uskačem u zadnji čas i sjedam na prvo slobodno sjedalo…Po običaju torbu stavim nehajno pokraj sebe, otvorenu kao uvijek i bacim se u posmatranje ulica što mi polako prolaze…

U jednom trenutku autobus naglo zakoči, svi poletjesmo prema naprijed, pa i ta moja nesretna torba…..Onako širom otvorena, izbacila je sav moj sadržaj što se razletio svuda naokolo…..Ajme koje neugode….ne znam od kud bih započela skupljati …..Nitko se nije s mjesta pomaknuo, što me još više dovelo u nezgodu, saginujući se pod noge putnika  pobirajući ….

Baš kad sam mislila, to je uglavnom sve , jedna mi starija žena ispruži ruku :
« I ovo je vaše. »

Pogledam na njen dlan…Na njemu kamen , okrugao i plosnat s tamnim spiralnim krugovima…Njega sam posebno voljela, uspomena iz davnih dana, sa jednog mjesta kojeg nosim u srcu kao posebno sjećanje….

« Prekrasan je » reče mi žena i još uvijek ga drži u ruci i posmatra….

Ne znam zbog čega  sam se spontano odlučila da joj ga poklonim….Ne činim to inače rado sa meni dragim sitnicama, osim ako to nisu posebni ljudi, srcu jako prirasli ….

Ona me iznenađeno pogleda, ne vjerujući i prvo odbije riječima :

«  A ne, nikako…to vam je sigurno draga uspomena…inače je nebiste nosili sa sobom »

« Da draga mi je….no kako sam na nju već duže vremena zaboravila, zanemarila, u vašim je rukama na pravom mjestu. » rekoh joj.

Ona mi se zahvalno nasmiješi i stisne ga prstima, pa ponovo otvori dlan i nastavi gledati…..

Mene je njezina radost prema sitnicama oduševila i uhvatim sebe kako se smješim zadovoljno.

U tom trenutku uđe kontrolor u autobus i poviče s vratiju :
« Kontrola !Molim karte na pregled  ! »

Ajme meni, na to sam potpuno zaboravila i tiho izustim : »Bog pomagaj ! »

Znam da su kazne visoke i to mi je sada baš najmanje bilo potrebno.I nije samo radi kazne…više radi vrlo neugodne situacije…Taman sam htjela izustiti kako ju na žalost nemam ,kad upravo ta gospođa  pruži svoju tjednu kartu i kaže kontroloru da je jedna za mene.

On pogleda , klimne glavom i produži dalje. Ja je u čudu pogledam. Ona se samo nasmiješi i reče :

« Znate, danas je automat dva puta za redom potvrdio. Isprva sam bila ljuta, ali sada…. ? Eto, to je moj poklon vama. »

…i spusti pogled  na krilo, u  kojem je ruka počivala, a prsti prebirali po oblim linijama kamena…

 Jedva sam promucala riječ hvala od ganuća i olakšanja…no ona me vjerojatno ni čula nije….Po izgledu lica naslutila sam da se u mislima izgubila u neki svoj daleki svijet….

Na slijedećoj sam stanici sišla…….pri izlazu kratko rame dodirnula. Stisak je uzvratila, a da me  više nije pogledala…

Vratila sam se kući i na stolicu odložila još veću torbu……

A Ti, tamo gore, ne smij se ! Znam da si mi namjestio !

 

 

Vaša gošća urednica