Dragi magicusi !

Vidim da se jesen ušuljala na ove stranice…gotovo nečujno zašumila ….Vjetar je grane zanjihao, a prvo se lišće zažutjelo spustilo…Ja sam to osjetila po hladnim jutrima ovih dana i po sitnoj kiši što je noću padala…Slušala bi njezine kapi po prozoru dugo u noć pokušajući usnuti. Jesen je uvijek moja inspiracija…Vrijeme kad se mi duša i srce smiruju i stapaju sa bojama…No uhvati me i neka sjeta za minulim danima….Prevrčem u mislima događaje, izdvajam slike u škrinju uspomena…

To je vrijeme i mojih lutanja ulicama, bez nekog  posebnog cilja….Promatram ljude oko sebe, udišem miris pečenih kestenja….Jednom sam prilikom tako odlutala u jednu od uskih ulica, još starim kamenim pločama popločena.Mali dućani još od pamtivijeka, puni rukotvorina , starih stvari koje nikada ne zaobilazim.Među hrpom sitnica i komada namještaja, koje svoje priče pričaju samim izgledom i mirisom kad  ih dotaknem , osjetim dah prošlosti….Pitam se kome su  pripadale, koja je sudbina zadesila onog koji ih  je posjedovao.

Tako mi je tog dana za oko zapela stara škrinja, na uglu ulice. Ušla sam u polumračni prostor i stala na vratima. U susret mi dođe postarija žena, sijede kose , skupljene na zatiljku….blagog  lica sa sitnim borama oko očiju….Na sebi je imala dugu , zagasito crvenu haljinu što joj se oko struka spuštala u naborima. Oko vrata srebrni lančić sa medaljonom, a na ruci prsten sa labradolitom što je savršeno odgovarao boji njezinih očiju….

Prišla mi je s osmjehom i cijela njena pojava zračila je nekom posebnom karmom.I u tim godinama mogla se još uvijek prepoznati ljepota iz mladosti….poletnost u koracima…

Pokažem joj na škrinju u uglu prostorije…Kaže mi da je već prodana…Šteta, pomislim….bila mi je posebna…Ipak ju zamolim da mi ju otvori…samo da vidim kako iznutra izgleda….Iznenadilo me koliko u njoj prostora, sa dodatnim pretincom postrance, u kojem  se nekada čuvao nakit i vrijedni dokumenti .. pisma…..Pitam ju je li ju tako praznu i otkupila, dobila….a ona se samo nasmije…O bilo je u njoj svega i svačega no kupca to nije interesiralo…On ju želi za svoj novi poslovni prostor kao ukras i ništa više…..Samo sam duboko uzdahnula što joj nije promaklo….Kaže mi neka navratim za par dana..možda se kupac i predomisli….Dat će mi ju po povoljnoj cijeni pod jednim uvjetom…da ju otvaram kad osjetim prazninu u sebi…Čudan uvjet, pomislim…Prazninu da sa prazninom popunim?No ipak joj obećam…….

Otišla sam sa nadom da ću je možda i dobiti…No kako vrijeme leti , ja stalno na putu, na nju sam skoro  i zaboravila…Sjetim se tek poslije nekoliko tjedana i požurim ulicom do izloga…Još uvijek je tamo u uglu stajala, osamljena …Srce mi je užbuđeno kucalo kada sa uletjela u antikvarijatnicu…No toga mi puta nije ona izašla u susret, već stariji gospodin tužnog izraza lica…Nekako odsutno me pozdravi , kaže neka nesmetano pogledam što me zanima….i  krene put prema vratima sporedne prostorije…

« Oprostite, je li ova škrinja još uvijek čeka svog vlasnika ili je ponovo na prodaji ? » upitam ga .

On se začuđeno okrenu , odmjeri me od glave do pete najednom živih očiju….

« Jeste li vi ona koja je jednom navratila i izrazila želju da je kupi ? » upita me.

« Da , da…bila sam prije par tjedana…..Na žalost bila sam odsutna, uz to obaveze i posao…Znate kako je danas..Stalno negdje žurimo….gotovo sam zaboravila… »

« Ona vas čeka…supruga mi je izričito rekla da ju nikome ne prodam dok se vi ne pojavite… » reče mi…

Bila sam presretna…znači mislila je na mene…

« Zahvalite se joj u moje ime »

« Na žalost , to više nije moguće…Umrla je prošlog tjedna..… »reče mi.

« Nemoguće. Bila je tako poletna" izustim...

"Da, nije se dala do zadnjeg dana, ali je već dugo bolovala."

Ostala sam šokirana. Izrazim sućut i ne znam što dalje…Htjela bih ga nekako utješiti…no u takvim mi situacijama naprosto riječi ne izlaze….On nestade iza vratiju, ostavivši me nasred prostorije..Dugo sam čekala u polumraku prostorije…Bilo je kasno poslije podne i sunce je bilo na zalasku…Kroz izlog dućana gledam prolaznike u žurbi…čujem buku sa ulice…sve mi se to učini nekako nestvarno…pored tišine u tom prostoru…On se konačno pojavi s ključem u ruci.

„To je od škrinje…Zaključana je  da vam se nebi prilikom nošenja otvarala…“ kaže mi…

Platim mu i na odlasku poželim puno snage da preboli gubitak supruge….on mi stisne ruku i zaključa vrata iza mene. Jedan mi prolaznik pomogne nositi do auta. Učinila mi se neobično teška. Nekako sam si ju lakšu zamišljala onako praznu. Vidim da nije od masivnog drveta sačinjena.

Prava me muka dočekala noseći je zu  pomoć susjeda strmim stepeništem….Nisam još ni vrata stana pošteno zatvorila, a već sam ju pokušala otvoriti. Trebalo mi je dugo vremena da ključ namjestim u bravu…i kad sam ju konačno otvorila, umalo nisam od iznađenja pala ….

Bia je napunjena starim , rukom izvezenim ručnicima,stolnjacima, a u pretincu svežanj pisama….

Drhtavom sam rukom odvezivala zelenu svilenu vrpcu kojima su bila privezana….Ženskim rukopisom već izblijedjela tinta na stranicama….Sjela sam na pod i počela čitati…na nekim mjestima slova više nisu bila čitljiva, ali se smisao mogao naslutiti…Ljubavna pisma, toliko puna osjećaja….ne mogu  riječima opisati.

Okrenem poleđinu kuverte da vidim tko ih je pisao…Gđa Metzger Sofia…..Na brzinu se dignem i počnem kopati po torbi nebi li pronašla račun iz dućana…na njemu štambilj prodavaonice….Edward i Sofia Metzger….Umalo nisam zaplakala…..Koje mi je bogatstvo ostavila ….koliko mi  radosti donosi svaki puta kada škrinju otvorim….Sjetim ju se i onda kada stavljam vazu sa cvijećem na stol pokriven njenim stolnjakom…Pogladim tkaninu rukom i šapnem njeno ime….Kako je samo znala što mi dušu i srce ispunjava ?

U međuvremenu sam u nju stavila i neke svoje uspomene… dječja pisma i slike, njihove sitnice…Neka se prošlost njena pomiješa i stapa sa mojom….u osjećaju ljubavi……

………………………………………………

Polako se spušta večer…..ulice postaju puste….ali ove stranice danas nisu prazne dok otvaram članke,sve odreda….iako podignutim člancima.

Galerija se popunjava uvijek istim autorima….i divim se njihovoj ustrajnosti pisanja, sudjelovanja….I svaki puta se ponadam da ću pročitati nešto od onih koji pasivno promatraju…..no tko zna ..možda upravo smišljaju svoje prve rečenice….Vjerujem da će ih nešto od napisanog potaći da se oglase…a do tada ne preostaje mi ništa drugo nego da u TOP ČLANKE predložim već okušane :

Tri želje ( neke zemlje…ja i ti…bol kone nema ..ima) AKRAP

Laka vam noć magicusi!

Vaša gošća urednica