Dragi magicusi !

Danas portal odiše cvijećem i predivnim porukama. To me natjeralo da malo bolje pogledam moje orhideje koje sam ovih dana zapustila. Obično im pričam i tetošim ih, kako me moja baka naučila.Ona bi svakog dana rano   ujutro,  sa kanticom vode prvo zalila cvijeće i budila me svojim šaputanjem. Još polusnena znala sam ju u čudu posmatrati kako im priča , gladi ih rukama, kao mene prije spavanja.Pitala sam ju jednom, spava li cvijeće po danu , uspavljuje li ga svojim pričama.

«  Ne ljubičice, samo im zaželim dobro jutro i poželim da rastu i cvijetaju….Opišem im u kakvim se bojama dan pojavio i okrenem im glave prema prozoru…tako i mi činimo kad se probudimo.Prvo okrenemo glavu prema svijetlosti…zaželimo jedna drugoj dobro juto za doručkom.One su isto tako živa bića kojima treba nježnosti i ljubavi kao i nama. Ako ih zapustimo, one će uvenuti, od tuge usahnuti…. »

I sada ih posmatram, nekako su tužno svoje cjetove spustile…i njemo mi govore da im se posvetim.

Koliko oko nas takvih ljudskih sudbina….Narastu, otvore svoje latice i čekaju da im se neko približi, toplu riječ uputi, dodirne….

Na mom dječjem odjelu, jednom davno , svako bi malo dolazila djevojčica , nekih dvanaestak godina. Razlozi njene hospitalizacije bili su raznoliki. Prošla bi sve pretrage, a da se nikakav uzrok njenim tegobama nebi pronašao. Čudilo nas jedino da je  za vrijeme svog boravka uvijek bila vesela, puna energije i dječje radosti…Teškim bi srcem od nas odlazila…

Jednog se dana ponovo pojavila. Toga  puta svima nam je kliker u glavama proradio. Progutala je  žlicu koja se u želucu opasno ispriječila. Imala je bolove i završila na operacionom stolu…Oporavak joj je trajao dugih tri mjeseca. Kroz vrlo oprezna pitanja, onako kroz igru doznamo da nema braće..sama je po cijele dane jer su joj  roditelji radili  i honorarno…Na večer bi dolaze kući umorni…rijetko bi je pitali kako je, kako u školi…

Ona im je davala znakove poput svakog djeteta koje traži pažnju izmišljenim bolovima, temperaturama, no nikada nije plakala…Bila je sama sebi livada kojoj je prijetilo da propadne, nestane.. Roditelji  nisu obraćali puno pažnje na njezine pozive upomoć.. Odveli bi ju doduše kod doktora, neka se on o  njoj pobrine, ali dalje od toga nisu išli…Tako se ona kod nas pronašla.Okružena uglavnom djecom i nama još u punom cvijetu mladosti , sve je dobila što je trebala. To joj se naravno dopalo, pa više roditeljima nije ni ništa pričala, naprosto je sama otišla na hitnu i izmišljala, samo da bi do nas došla. Bila je nadasve inteligentno dijete i brzo je shvatila koje simptome treba odglumiti.

Našeg je to šefa odjela posebno dojmilo. Jednog je popodneva pozvao roditelje na razgovor.Iako miran i ljubazan po prirodi, toga sam mu dana oštrinu u glasu dobro osjetila.Dugo je s njima razgovarao, oni su u nevjerici samo gledali. Da bi naposljetku zaplakali….toliko su bili opterečeni brigama, lošim materijalnim stanjem zbog familijarnih dugova koje su dobili u nasljedstvo, da se ni jednog trenutka nisu pitali kako je njihom djetetu…Znali su da je dobra u školi, da obavlja sve ono što je preko dana trebala, ali da joj fali malo maženja nisu ni pomislili. Pa kako bi, rekli su. Njih nikad nitko nije mazio, dapače tukao, na njih vikao. Mislili su, ako ne viču, ne tuku je, ona je sretno dijete..Njoj to očito nije bilo dovoljno….Otišli su zamišljeni…Ja ju nikad poslije njenog otpusta nisam više vidjela…

I još sad se pitam, jesu li se oni promijenili, ili je ona primjenila drugu strategiju…

Mnoge su me danas poruke na magicusu zamislile…..zaboravih večeru na šparetu…umalo mi trud nije bio uzalud….No , uopće se nisam sekirala, gladna želucem mogu ostati, ali ne i dušom….

I za kraj neka vas ponese pjesma za TOP ČLANKE

Tamo gdje se zvijezde svijaju…(… tamo ću te odvesti…) wendy .tanja…..ovih dana nenadmašiva….

 

Pa neka vas ponese na kraju ovog dana , sa mirisom cvijeća , sa današnjim porukama….u miran , lagani san…neka vam bude kap koja će vas natopiti da ne usahnete…

Vaša gošća urednica