U vremena sakrivena tminom prošlosti živio je narod snažnih, junačnih muževa i prelijepih žena. Bili su oni nepobjedivi ratnici prokušani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevačima, tako i s protivnicima koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove žene, premda ljupke kao vile, očiju blistavih poput zmajskih dragulja, znale su katkad i same, u slučaju velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki mač ili bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vitezovima. U ta davna vremena često se ratovalo i ljudski je život bio u opasnosti i od ljudi i od tada još divljih i neukroćenih prirodnih elemenata. Voljeli su život ispunjen udobnostima i trudili se da im takav i bude, živeći svaki dan kao da im je posljednji, ravnajući se po staroj izreci:

Svatko umire, ali rijetko tko stvarno živi.

Uživali su u jelu, piću i ljubavi što su više mogli, jer, bijući ratnički narod, nikad nisu znali hoće li iz neke od čestih bitaka izvući živu glavu. Žreci, njihovi svećenici, govorili su im da će živeći na taj način navući bijes bogova, ali ta njihova upozorenja rijetko su imala nekog stvarnog odjeka u dušama ratnika, jer kao što se znalo i njihovi su bogovi živjeli sličnim životom i nitko u tome nije vidio neko zlo. Omiljena zabava bio im je lov, a najdraži ulov sočan vepar, ukusna srna ili košuta pripravljena na stari način, začinjena mirisnim travama i premazana smrekinim medom.

Ponekad bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su tada još nastanjivali područje njihove pradomovine, jer su i tada to bile rijetke životinje koje se posebno štovalo. U lov su često išle i žene i bile su poznate po vještu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu omiljeno oružje.  Lukovi naših starih bili su cijenjeno i vrlo vrijedno oružje, prava umjetnička djela izrađena od drveta koje nikad nije trunulo, otrovnih tisovih grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu smatrano je smrtonosnim po samoj svojoj prirodi jer se u njemu nalazi moćna čarolija prokletih duša. Od drugog oružja koristili su još bojna i lovačka koplja, buzdovane i mačeve nadaleko znane po kvaliteti i ljepoti izrade. Tajna visoko vrijednog čelika, uzeta od bogova i čovuljaka, podzemnih patuljastih kovača, čuvana je bolje od blaga kraljevskih riznica. Štovanje čelika bilo je uobičajeno a zakon je kazivao da će onaj tko tajnu oda nekom strancu, biti pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo mu bačen u rijeku tako da mu duša, razasuta na sve strane, nikad ne užije dom drveta.

Narod toliko sklon udobnostima, posvećivao je mnogo truda i vremena i lijepom odijevanju. Ljeti su žene nosile prozračne haljine satkane od tkanina dobavljenih iz dalekih zemalja, a muškarci udobne široke hlače i fino vezene košulje. Zimi bi obuvali visoke čizme i odijevali kožne hlače i plašteve najčešće zemljane boje, satkane od plemenitih sukana ukrašenih bogatim vezenim obrubom. Budući da su bili strastveni lovci, gotovo svaki zimski odjevni predmet imao je neki dodatak ili ukras od krzna, a žene su znalenositi i neku vrstu zimske tunike bogato podstavljene krznom kunića ili vidre.

 Obitavali su u udaljenim krajevima, prostranim ravnicama podno visokog gorja prekrivenog gustim bjelogoričnim šumama. Borili se protiv napada stranih naroda, a kad ih nije bilo, uzgajali su stoku, obrađivali zemlju i živjeli mirno i u srazmjernoj udobnosti, priređujući gozbe posvećene kako sjećanju na slavne događaje iz slavnih vremena, tako i moćnim bogovima i prirodnim mijenama uzrokovanim njihovim utjecajem. Vesele i vedre ćudi, Sunčev je narod uživao u životu, a medovina i rujno vino tekli bi potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa odjekivali prostranim šumama i lugovima dugo u noć.

Kao žrtve bogovima, žreci su prinosili stoku i usjeve, a u slučaju teške nepogode ili rata, i ljude, najčešće razbojnike ili ratne zarobljenike. Mnogi su bogovi bili predmet njihova štovanja, a najveći i najmoćniji od njih bio je Svarog, zvan još Svarun ili Stari Vid, prapočelo i tvorac neba i zemlje, oličenje časti i pravde. Njegova suprotnost i neprijatelj bio je Crnobog, sila mraka, patnje i nedaće, utjelovljeno zlo, moćno toliko da je u davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od remećenja ravnoteže u prirodi i pada u eru mraka i patnje. Svarog je, premda dobroćudne i blage prirode, znao Crnom stati na kraj, jer kad bi gospodar tame krenuo sa svojim rabotama, on bi, od kako je svijeta i vijeka, snagom svog božanskog bijesa suzbijao njegovo djelovanje.

 Kao štovatelji sunca i sunčeva božanstva, najmlađeg Svarogova sina Svantevida, zvani su štićenici staroga boga Sunčevim ratnicima, imenom koje je kod drugih ratničkih naroda izazivalo strah i poštovanje, jer malo je bilo ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smionosti i vještini ratovanja. Sunce koje je stvorio Svarog, a čije je božanstvo bio najmlađi i najmiliji njegov sin, imalo je zelena dvojnika, djelo Crnoboga koji ga je stvorio tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom nadom da će ratnici štovati i njegovo sunce i da će na taj način porasti njegov utjecaj na zemlji.

 Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa svijetlim božanstvima, a naročito njihovi žreci, zazirali su od zelenog sunca jer su znali da se iza tog čudnog, zastrašujućeg nebeskog tijela krije sam Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje zelenog sunca: naime, na nekim magičnim mjestima, danas znanim tek najupućenijim poznavaocima, kada bi ljudska sjena, nastala svjetlom zelenog sunca, pala na tlo, stvorila bi u utrobi zemlje žive sjene, avetinjska bića velikih magičnih moći. Ta stvorenja, sazdana od žive sjene, znala su ući u san čovjeka i bezmjerno ga mučiti, a ponekad ga, ako je čovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i samo su se najmoćniji žreci znali boriti protiv naroda sjena i povremeno čak koju od njih za sva vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna naći neka od njih, ali ipak vrlo rijetko. Priča se da među njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome će kasnije biti govora.

Zbog pojave tih mračnih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove čudne i neprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, taj poklon gospodara tame, mrzili i prezirali. Vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo niti jednog poštovatelja među ljudskim bićima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokušaja utjecaja na ljude, odluči srušiti sunce, tako da bude uzrokom njihove propasti kad već nije postalo predmetom obožavanja. Tu je odluku svojim nadzemaljskim čulima osjetila Svarogova službenica, vatrena ptica Alemperka, stanovnica krošnje Drveta svijeta poznata po moći čitanja misli, te obavijestila staro božanstvo o podlom naumu vladara tamne strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih štićenika, hitro poslao vile sanjarice da obavijeste njegove usnule miljenike o nadolazećoj opasnosti. Poručio im je preko tih divnih djevojaka, prozračnih kao jutarnja magla da, što je prije moguće uzmu ono najpotrebnije i izbjegnu pogibelji. U snove Sunčevih ratnika poslaše vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom novog dana.

 Žreci su, probudivši se, uzbunili tada još ne vrlo brojan narod sunčevih ratnika i oni se pripremiše za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Ratnici i družice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nužne stvari, odvezali stoku i, spremni za put, upitali žrece kamo im je krenuti. Na to pitanje čak niti mudri svećenici nisu imali odgovora te zazvaše velikog Svaroga da ga upitaju za odredište svoga puta. S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okružen bljeskom munja siđe Stari Vid i prozbori:

„ Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suđenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suđenica veli, to ni ljudsko ni božansko biće ne može promijeniti.“

 Okrene se stari bog prema štićenicima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su žreci i vladari mogli bez opasnosti duže gledati izravno u boga.

Svarog nastavi:

 „Nakon dugog i napornog puta i svakojakih događaja punih misterija i junačkih čina, naići ćete na zemlju neviđene ljepote; iza sedam gora i sedam ravnica osma je ravnica, sočna i plodna, ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu podignite naselja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas voli, neka tamo i ostane. Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenovitim gustim šumama, ponegdje pravim prašumama, podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi život prepun divljači i ljekovitog bilja, osvjeţen bistrim potocima punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i duši. Ako pak koji od vas krene još dalje i siđe s vilovitih gora, naići će na obalu mora kakve nema pod krošnjom drveta svijeta. More je tamo plavo i bistro, bogato ribom a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugodnih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, koji od vas dođe do mora, neka se tamo nastani i postane ribar i moreplovac.“

Svarog mahne rukom i u iskričavu se sjaju pred ratnicima ukazaše slike opisanih krajeva.

„Na dugom putu koji je pred vama čekat će vas svakojake nedaće, ali borba s njima jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite!“

To rekavši stari bog postavi na nebeski noćni plašt mirohrane dive malu vilu koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode ka Navu i Svitogoru, stanu bogova.  Tako je narod dičnih muževa i prelijepih im družica krenuo slijedeći zvijezdu, uz budnu pažnju nebeskih bića i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka. Kad je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce, Sunčeva naroda više nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu srušio je sunce na zemlju. Neviđen pomor uništi sve životinje i bilje, no ne naškodi ljudima koji su već dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena pustoš i zeleno sunce, koje je i dalje svijetlilo trujući zemlju svojim opakim zemnim plamenom.

 I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoši, sve dok ga nisu pojeli Troglava ala, koja je tako dobila moć vatre, i velika trooka zmijolika neman, zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i dodirnuo dobre čovuljke-kovače, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u gadne i nakazne maljuge, izrazito opake ćudi. Oni su kasnije ljudima činili neviđene pakosti, ali to je već druga priča.

http://hrvatskimitovi.com/starohrvatski-mitovi/seoba-sunceva-naroda/