izvor; webograd.tportal.hr

Jednom davno, ne tako daleko živjela u susjedstvu dva cara u dvije carevine.
U jednoj je carevao car Petar, a u drugoj car Tatarin.

Car Petar je imao prelijepu kćer, a car Tatarin veliku vojsku, pa kada je car Tatarin
poručio caru Petru da će doći po njegovu kćer, a ako mu je ne da – poharat će
mu cijelu carevinu – car se Petar domislio lukavstvu.

Glasniku cara Tatarina ispriča da mu je kćer umrla, te da sebi traži drugu
caricu i tako ga otpravi.

A kada glasnik ode, car Petar sagradi veliku i čvrstu kulu, opremi je sa svim
 potrebitim kako bi dvije duše u njoj mogle tri godine boraviti, raspusti svoje
sluge i reče im da svakome tko pita moraju reći da je caru Petru kći umrla,
a da je on otišao u svijet, tražiti sunčeve dvore kako bi se s njime
vodio učene razgovore.

Car Tatarin ne povjerova svom glasniku, dođe s velikom vojskom u kralja
Petra carevinu, no nađe dvore puste, Petrovi podanici ispričaju mu ono što
ih je car naučio, te se on vrati u svoju carevinu, tužan i bez carice, no nije
niti ratovao niti harao, nego je sve prošlo u miru.

Nakon tri godine, prema uputama samog cara Petra razvale sluge kulu,
no car izađe iz nje tužan, da tužniji ne može biti.

Iz kule mu je na tajnovit način iznenada nestala njegova kćer ljepotica.

Razglasio on po cijelom kraljevstvu da daje nagradu i kćer i carstvo
onomu tko mu kćer pronađe, tražili je mnogi junaci, no nitko ju našao nije.

U to vrijeme, okovan u zatvorima cara Petra bio jedan zatvorenik, na smrt
osuđen, pa on poruči caru da će mu naći kćer, ako ga oslobodi kazne.

Car  ga pozove, dogovore se oni, car naredi da uzniku skinu okove,
opremi ga i pošalje u svijet, ne bi li mu kćer pronašao.

Tako je osuđenik, putujući svijetom i tražeći carevu kćer prošao devet
svjetova i bezbroj carevina, te jedne večeri stigne pred neku kuću, uđe
unutra i tamo vidi staru baku.

Priđe joj, poljubi joj ruku i reče - Pomozi Bog, majko!

Baka ga počasti, a on joj sve po redu ispriča kakvim poslom po svijetu
putuje, gdje je sve bio i gdje je sve za carevu kćer pitao.

A baka mu na to veli da je on, time što ju je nazvao majkom i poljubio
joj ruku postao njezin sin i da mu ona svakako želi pomoći, no ne zna
gdje se careva kćer nalazi.

Ali, rekla mu je baka da ona ima pet sinova, pet strašnih zmajeva,
od kojih je svaki najbolji na svijetu u onom što radi, pa bi valjalo njih pitati.

Zmajevi su, rekla mu je baka, oštre ćudi i ne vole kršćanske duše,
pa će ga ona sakriti, dok sinovima zmajskim ne objasni tko je on i što treba.

Tako su i napravili, baka njega sakrila pod korito, zmajevi se sve po
jedan vraćali domu, a kada su se svi skupili, a neki od njih i osjetili
miris nepoznati – baka im sve objasni, objasni im i kako je posinila
putnika – osuđenika, te se on na kraju otkrije, pobratimi sa zmajevima,
izljubi se s njima, no nije lako bilo to bratimljenje i grljenje, oštre su
krljušti u zmajeva, jadnik je «tri oke» krvi prolio dok se sa svima njima
poljubio, no, nakon svega večeraše u miru i zadovoljstvu.

Sutra dan zmajevi,  pobratimi krenu u svijet i sva petorica traže
carevu kćer, te na kraju, najbolji  tragač među njima otkrije kako je ona
u dvorima strašnog sedmoglavog zmaja, kojega nitko na svijetu
još nije pobijedio.

Sjednu oni, te naprave plan kako će sva šestorica, pet zmajeva, zajedno
 sa svojim pobratimom napasti sedmoglavog zmaja.

Najvještiji od njih kradom uđe u dvor sedmoglavog zmaja, dok je spavao
carevoj kćeri na krilu, pozdravi se s njom, objasni joj sve, te  ona polako
makne svih sedam zmajevih glava sa svoga krila, a zmaj pobratim, najtiše
što je mogao posadi djevojku na leđa i odleti s njom iz dvora.

Naravno, u zmajskoj prirodi je da imaju lagan san, te se sedmoglavi
zmaj odmah nakon toga razbudi, i ljutit kako samo sedmoglavi zmaj može
biti, krene u potjeru.

No, zmajevi i njihov pobratim su se priredili za bitku.

Zmaj koji je bio najvještiji zidar na svijetu, istog trena sazida ogromnu visoku
kulu , te se svi oni sa djevojkom u kulu zatvore.

Kada je sedmoglavi, ljutiti zmaj stigao pred kulu, raširi svojih sedam glava,
iz svake počne silnu vatru rigati, dim i jara zamračili su svu svjetlost na nebu,
a zmaj počne udarati što repom, što strašnim glavama po kuli i ubrzo ju je
srušio do temelja.

Onako ljutit nije niti gledao zmajeve niti njihovog pobratima, nego samo
uzme djevojku, stavi je pod krilo i s njom se vine u visine.

Ali onaj od braće, što je bio najbolji strijelac na svijetu, odapne strijelu i
s njom pogodi zmaja sedmoglavog ravno u njegovo zmajsko srce.

Ovaj ispusti djevojku, i ona s velike visine počne padati, no tada zmaj,
koji je bio najvještiji u hvatanju, toliko vješt da je mogao grom u ruke
uhvatiti, pritrči, te uhvati djevojku, tako spretno da se nije ni stresla
niti uplašila.

Ostali tad uzlete, te posmicaju zmaju svih sedam glava prije nego
što je dotakao zemlju, a onda se skupe i povesele što su tako lijepu
djevojku spasili.

No, ubrzo se počnu prepirati oko toga čija je sada djevojka.

Pobratim osuđenik kaže – moja je jer da je ja nisam tražio ne bi ste ni vi
pronašli i spasili, najbolji tragač među njima kaže – meni pripada jer sam
 pronašao gdje je bila skrivena, najvještiji zmaj kaže da je njegova jer ju
iz zmajevih dvora oteo, treći kaže moja je jer sam kulu sazidao, četvrti veli
 nije – nego moja jer sam zmaja u srce pogodio, a peti opet misli da je
njegova, jer sve bi to bilo uzalud da on djevojku nije spretno uhvatio –
 stradala bi da je na zemlju s te visine pala.

Sve tako se prepirući putuju po svijetu, dižu buku, pa kad sretnu jednu
baku odluče je zapitati što da rade.

A baka njima kaže da je vjetar njen sin, te da on svakako mnogo toga zna,
ali ni ona, ni njezin sin nisu sposobni presuditi u takvom sporu, pa ih
naputi da odu u mjesečeve dvore. Mjesec vidi i zna mnogo više od vjetra,
pa će možda njegova majka o tome bolje prosuditi.

Upute se oni do mjesečevih dvora, ispričaju sve svoje muke mjesečevoj
majci, no ona im također nije željela presuditi, nego ih je uputila sunčevoj
majci, govoreći im da njezi sin, zlatno sunce sve na svijetu vidi, pa će valjda
njegova mati najbolje znati kako da oni riješe spor oko djevojke.

I tako pet zmajeva, njihov pobratim i careva kći stignu u blistave sunčeve dvore,
gdje ih je saslušala mudra sunčeva mati.

A onda ih je pitala imaju li oni majku, pa kada su joj potvrdno odgovorili i
još joj ispričali kako im je i osuđenik pobratim – ona im kaže- najbolje je da
vi svoju majku pitate, jer ona poznaje svakog od vas najbolje, a i vašeg
pobratima, jer da nije tako, ne bi ga posinila, a svaka majka najbolje
zna svojoj djeci pravdu podijeliti.

Razmisle oni, te zaključe da sunčeva majka ima pravo, stave pobratima i
djevojku na leđa i vrate se vlastitom domu i majci.

A ona sasluša sve njih, sasluša i djevojku i presudi ovako:

Najbolje je da ja ovu carevu kćer posvojim, te da ona vama šestorici
bude sestra, pa vi nju pazite i čuvajte i zauvijek prekinite svađe oko nje.

A vjetrovoj, mjesečevoj i sunčevoj majci se svi zajedno zahvalite
jer su vas lijepo primile i nijedna vas nije loše savjetovala.

I tako oni sretno žive do dana današnjeg, u svojim dvorima i mogu
se vidjeti na noćnom nebu.

Osim kada krenu u posjete majkama vjetra, mjeseca i sunca.