Poslije predivne plovidbe pučinom, i držanja kormila u rukama, dotakla sam čvrsto tlo čarobnog otoka, jednog od mnogih u zemlji Nigdjezemskoj..Rekli su da je samo jedan otok.. A ovdje je otoka i otočića, koliko i ljudi..  Ovaj je jedan od najvećih, ali je uglavnom nenastanjen.. Preplavljen prašumama i pustinjama..  Tek mu trebamo donijeti svjetlo, i proći kroz gustiš i pijesak, da bi otkrili skrivene škrinjice blaga, koje on krije..

Zašto je najveći?

Zato što je sačinjen od djelića svih duša, koje su nešto svoje,što su mogle, a nisu htjele odnijeti, ostavile ovdje..Ovaj otok će jednom biti čudesna nova zemlja, koja tek čeka svoje rođenje..

Ja neću ovaj puta letjeti.. samo ću strpljivo koračati, i sakupljati te dragocjene djeliće duša, da bi ih zajedno, opet složili u cjelinu, u nešto novo, nešto, što će sjati poput zvijezde na čelu arhanđela, koji gleda kreatora u oči..

Neću doticati jesen, zime, proljeća, ljeta, ovdje toga nema.. Ovdje postoji samo jedno lijepo, toplo nebo, koje uvijek jednako i svima daruje svjetlo sunčevo..

Ovdje prašuma ne krije zamke..

tek slobodan prostor, za koračanje u divljini, bez straha od zvijeri.. jer, sve su one pitome..

I naši učitelji, ako im pristupimo bez straha...

 Nešto vam moram priznati: ipak uz sebe nosim čarobni plavi napitak, kojeg sam tako čudesno dobila...

Rekoh, nema ovdje ljeta, ali njegov dah, je u toj bočici..

Zašto mi je toliko važna?

Tek sada to otkrivam..U njoj su sačuvani trenuci bezuvjetne ljubavi,koju je gotovo nemoguće osjetiti..

Netko je rekao:" susret sa srodnom dušom ne mora značiti i ostanak sa njom. Taj susret ima svrhu, da nas nauči bezuvjetnoj ljubavi.."

I tako jest.. Taj trenutak je trenutak, kada cijeli svemir želiš zagrliti, kada svima opraštaš za sve, kada na nikoga nisi ljut, i kada si iznad svih vezivanja i ljudskih emocija..To je trenutak, kada se vineš do najdaljeg kutka svemira, pravo u naručje Onoga, koji ti je tu ljubav darovao u početku.

I zato..Zato nosim sa sobom svoju malu bočicu..

Kada zaboravim na trenutak na sve izrečeno, i vratim se onim malenim, ljudskim stremljenjima, ljutnjama i padovima, koji uvijek čekaju u zasjedi..

I sagradila sam svoje kule u pijesku, ne mareći hoće li ih valovi prekriti ili neće..

Temelji su čvrsti..

Uvijek se može sagraditi ponovo...

Svoje svjetlo nekako još držim u rukama,

iako ga često vjetrovi tame žele ugasiti...

I sve riječi, koje su neizrečene, a čekaju svoje otisnuće,

čuvam u skrivenom dnevniku svoga srca..

Takvo će biti koračanje ovih dana, i šetnje, kroz gustiš ovoga otoka..

Tko se želi pridružiti, uvijek je dobrodošao..

U društvu je uvijek ljepše..

Vaša Wendy