Objavio Čarobna šuma 

Piše: Tomica Šćavina

Mnogi ljudi u glavi nose tog sitnog mučitelja, kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, ka postizanju najvišeg i najboljeg – ka postizanju savršenstva. To je kao maraton bez kraja. U glavi, poput slijepe pjege u oku, stoji zamišljeni cilj – savršena vizija izgleda, uspjeha, veze, života. Taj cilj ne mora uopće biti osviješten. Obično čuči negdje u glavi, šalje signale, producira sliku života kakav bi trebao biti i vuče nas k njoj.

Slično kao što su noćni leptiri privučeni svjetlom uličnih lampi, tako smo i mi često privučeni svijetlim slikama zamišljene budućnosti u kojoj vlada savršenstvo. No, život se ne da strpati ni u kakav okvir. Um, koliko god kreativan bio, nije u stanju producirati sliku u koju bi mogao smjestiti Život. Život je čaroban, nepredvidljiv i umom ga ne možemo determinirati.

Težnja ka savršenstvu često stvara crno-bijela razmišljanja koja se temelje na terminima “sve ili ništa”. Ako nije savršeno, onda je nikako. A kada je toliko toga na kocki, teško je riskirati. Javlja se strah od pogreške koji dodatno sputava i onemogućava da se prema tom “svemu” uopće pokrene.

Perfekcionizam može biti usmjeren na bilo koje područje života – postignuće, izgled, međuljudske odnose, moralnost. Perfekcionisti usmjereni na postignuće vrednuju sebe isključivo prema uspjehu i kada on izostane, postaju nervozni i depresivni. Za svjetlucavi cilj – uspjeh na poslu ili studiju – plaćaju previsoku cijenu zabrinutosti i tjeskobe koje ih vode upravo u suprotnom pravcu, ka neuspjehu.

Kada je slika vlastitog savršenstva vezana uz izgled, zrcalo je tu umjesto najboljeg prijatelja. Često se ne zaustavlja samo na tijelu i licu, već se u koncentričnim krugovima širi – na kuću, auto, vrt, djecu… Sve treba biti tip-top. Kad susjed pogleda, ima da se divi.

Kada je perfekcionizam usmjeren na međuljudske odnose, onda postoji tisuću pravila o tome kako bi se tko trebao ponašati i što bi trebali raditi kako bi stvari funkcionirale kako treba. Ta vrsta težnje ka savršenstvu često ljude čini usamljenima jer počinju izbjegavati druge kako ne bi razotkrili njihove slabosti, nesigurnosti i mane. A tek otkrivanjem i mirenjem s vlastitim nesavršenostima smo u stanju stvarati tople, ljudske odnose.

Zatim, tu su i vječni moralisti koji uvijek najbolje znaju što je za koga dobro, a što loše. Ta uloga uvelike hrani ego, jer ih u odnosu na druge stavlja na povišeni položaj. Tu su čvrsti moralni zakoni kojih se po njihovom mišljenju treba držati  kako bi bio ostvaren neki oblik ispravnosti ili čistoće. Težnja ka duhovnom ili psihološkom savršenstvu je izuzetno frustrirajuća (ponajprije za njih same), jer život nije ni dobar ni loš, ni ispravan ni neispravan. Čovjek koji napreduje i uživa u životu je usmjeren na stalno istraživanje kako unutarnje tako i vanjske stvarnosti, a to uključuje griješenje, improvizaciju, kreativno snalaženje koje razvija fleksibilnost i u život unosi svježinu i spontanost.

Oko koje gleda i vrednuje postignuće, izgled, odnos, moralnost ili nešto peto uvijek je izvana. Zašto? Zar vlastiti pogled na život nije dovoljno dobar? Taj vlastiti pogled je zapravo sve što imamo. Kada smo pozicionirani izvan sebe, nismo u mogućnosti dovoljno osjetiti miris i okus života, ljepotu koju nam pruža još jedno jutro, još jedan krug oko sunca, još jedno proljeće koje svake godine, nakon zime dolazi poput čuda.

Otuđenost od vlastitog života koja se stvara kroz pretjeranu težnju za ispunjavanjem tuđih očekivanja ili općeprihvaćenih društvenih standarda je za naše osjećaje, za naš doživljaj života poput ledenog doba. Nema ništa loše u težnji da svakim danom postajemo sve bolji, bilo u poslu, bilo u odnosima ili vlastitim etičkim promišljanjima. Ali, kada ta težnja ka tamo jednom dovodi do kroničnog nezadovoljstva s ovdje i sada, vrijeme je za paljenje crvene lampice. Ljudski život nije vječan i nemamo beskrajno puno vremena za ostvarenje svojih planova i želja.

Patite li od bolesti modernog doba zvane perfekcionizam, krajnje je vrijeme da svoje planove i želje preformulirate. U fokus stavite osobno zadovoljstvo koje je u sadašnjosti. Nema savršene slike koja je vrjednija od nesavršenog života koji se upravo odvija. Savršenstvo je vrsta konačnosti koja je neprirodna i irealna. Gdje u ovom svijetu u kojem vlada konstantna promjena, rađanje i umiranje, sniježenje i pupanje ima mjesta savršenoj slici kojoj treba težiti? Ona je uvijek samo u našim glavama.

Čak i ako ideal uspjeha, izgleda, morala ili bilo čega drugog po svim mogućim i nemogućim kriterijima bude ostvaren, kritički, perfekcionistički um će i dalje biti nezadovoljan. Usporedbe radi, evo jedne metafore – kada školjka zbog iritiranosti česticom pijeska počne lučiti sedef i stvori biser, zbog tog stranog tijela u sebi, ma koliko ga drugi vrednovali, sigurno nije sretna i zadovoljna. Zapravo nemam pojma – nikada nisam bila školjka i ne znam kako se ona osjeća, ali me raduje što upravo pišem nešto kreativno i sasvim, sasvim nesavršeno.

[izvor: www.poticaj.net]