Sve dublje zalazim u dubinu šume, i sve više uviđam, koliko nam baš to ponekad nedostaje.. Onaj istinski kontakt sa našim praiskonskim dubinama u nama samima, onaj odaziv pjesmi Panovoj, oslobođenoj od svih napisanih nota..

Možda ću opet danas koračati sama.. Možda će  mi netko dati ruku, i koračati sa mnom..

Lako je letjeti..Nebo je prostrano.. Još lakše je ploviti..Pučina je široka, posebno, ako smo u rukama dobrog kormilara..

No, koračati šumom, možda zahtijeva samo malo hrabrosti..i ništa više..

I u najgušćoj šumi, jednom naiđemo na proplanak, obasjan suncem..

Pa se odmorimo, okupamo se u svjetlu..Zaneseni, na trenutak poželimo tamo i ostati..

No, valja doći do kraja..Dubine naše podsvijesti trebaju dotaći dubine naše svijesti..

Kada se suočimo sa svim tim, naizgled divljim životinjama u tami, shvatit ćemo da su divlje, jer smo ih zatvorili u tamu, zaboravljajući da uopće postoje..

Valja ih pripitomiti..Učiniti ih jednim slobodnim i neopasnim dijelom sebe.. U to je uključen i naš gospodin ego, kojeg najviše hranimo, a zapravo bi ga trebalo držati jednakim, sa svim tim zvjerčicama u nama..

Jer, on uvijek igra perfidnu igru..Obećaje sve, ako mu daješ sve.. Čak i svoju nevezanost i slobodu vlastitog izbora..

Kada tu igru prepoznamo, možemo znati kako koračati, ne naslijepo, nego sasvim sigurni u sebe, podignute glave, ali pogleda uprtih u druge, i nebo u njima..

Teška tema za jutro, ali ne i najteža..

I još nešto.. Igra ega često ti šapće, da se trebaš podići, jer, netko želi biti veći od tebe..

Postoji jedna lijepa misao:

"Nikad ne dozvoli da te netko gleda sa visine- zapamti: samo nebo je iznad tebe"..

Sa tom lijepom mišlju, ulazim u predvorje ovoga lijepoga dana.. I osluškujem, na proplanku, Panovu pjesmu.. Moja duša u meni, toj pjesmi odoljeti ne može..