Dragi magicusi !

Danas sam ustala još prije prvog cvrkuta ptica kako bih napisala par riječi jer od mojeg slobodnog dana na žalost neće biti ništa.Razboleo se jedan kolega na poslu i moram uskočiti hoću-neću. Uvijek mi to tako ispadne kad nešto isplaniram i obično to prihvatim mrtva , hladna, ali sad me baš dovelo u stresnu situaciji. Što napisati u ovako rane jutarnje sate, kad mi još duša spava, a oči dvije tanke crte ? Da imam čačkalice podbočila  bi ih da se ne sklapaju, ali to mi redovito nedostaje u kući iz više razloga. Ili ih prospem po cijeloj kuhinji prilikom vađenja, ili mi paraju živce oni koji s njima čačkaju, premečući po ustima i pritom ispuštajući zvukove na koje se sva naježim.Tako sada muku mučim da uopće pronađem slova na tipkovnici, uspkos naočalama na nosu. Buljim pogrbljena u monitor još u mraku sobe, pokušavajući nešto pametnog smisliti. Rolam mišom po jučerašnjim člancima nebih li dobila neku inspiraciju, a iz niza mi uvijek ponovo iskače velikim slovima napisano : SMEĐE I ZELENO…..pa da vam ukratko ispričam zgodu iz moje neposredne blizine, koja  jednim svojim dijelom tematski odgovara tom članku……..

 

Doselila sam se u drugi stan početkom prošlog mjeseca ne stigavši upoznati ostale stanare zgrade, a još manje prostorije koje nam svima stoje na raspolaganju. Uputim se jedne večeri, neposredno prije godišnjeg odmora , sa hrpom prljavog rublja put podruma. Stara je to zgrada, vidi se po drvenim stepenicama, nekoliko niša , prilično niskih ,zbog kojih sam već dobila čvoruge na glavi zbog žurbe i neopreza..Predpostavljam da je nekoliko puta bila nadograđivana, ali zbog mjesta i povijesne vrijednosti,stari djelovi ostavljeni u njenom izvornom obliku . Tako se po niskim svodovima podruma nalaze štukature, pravi zdenac uz sam zid postavljen, sa kipom Majke Božje iznad, iz kojeg su nekada vodu vadili kantom, kako je to tada bilo uobićajeno, a sada spojeno sa cijevi. Nekoliko izlaznih vrata, koja me još i sada dovode u zabunu, djelomično od kovanog željeza u neoklasicističkom stilu, a djelomično od masivnog drveta, prekrasno izrezbarenih ružama.

Od tih silnih vratiju nisam znala koja su ona što vode u prostoriju za pranje veša, pa odlučih onako nasumice probati otvoriti prva na koja sam naišla. Pritisnem rukom na kvaku, a ona zaključana. Pomislim , sigurno mi treba ključ za to, pa polako stavim u bravu. Iza vratiju zarondala stolica , začujem glasnu psovku…

Nisam stigla ni trepnuti, vrata mi otvori žena otprilike šesdesetak godina  i licem punim bijesa unese se u mene, derući se iz sveg glasa što mi to pada napamet provaljivati u njen stan.

Ustuknula sam sva u neprilici, rublje mi popadalo iz ruke..nisam ga ni pokušala podići već sam se brže bolje pokušala ispričati.

« Zar vam ovako u pidžami i bosonoga izgledam kao provalnik ? Nova sam ovdje, ne snalazim se još  i tražim perilicu rublja.. » rekoh joj….

To ju je nekako smirilo, odmah se za nijansu stišala, predstavi mi se imenom Lucija…Odmjeravale smo neko vrijeme jedna drugu…Nešto u njezinim očima bilo mi je čudno i nesvakidašnje..no potisnula sam to u sebi…Ona je mojim izgledom očito bila umirena jer me inače nebi ljubazno sa sobom povela i pokazala sve prostorije….dala uputstva kako se koristi perilica , zaželjela mi sve najbolje u novom stanu i nestala…

Na nju bi sasvim sigurno zaboravila da mi nije funkcionirao internet i još neki priključci struje pa sam bila prisiljena pozvati domara zgrade…Naš čovjek porijeklom, ljubazan, odmah je došao i primio se posla. Onako uz put pitam ga jesu li stanari mirni ljudi jer radim i noćne smjene pa mi treba mira kako bih se mogla dobro naspavati….

Hm…počne on… »zar vam vlasnik nije rekao tko živi u podrumu ? »

Začuđeno ga pogledam i upitam misli li konkretno na Luciju… 

« Da, da….aha , znači već ste je upoznali. Ona vam ima vrlo glasne razgovore sama sa sobom, nije baš čista u glavi….Znate halucinira često ..i svako malo dolazi policija zbog navodnih provala u njezin stan…, a bila je već nekoliko puta na psihijatriji bez nekog pomaka na bolje….“

Opa , pomislim, zato mi bijaše tako čudna….I tu se razgovor završi..ja više ništa dalje nisam pitala…ali vrag mi nije dao mira….

Znam iz dugogodišnje prakse koliko neki ljekovi mogu kontraproduktivno djelovati , mnogi od njih i halucigeno…No otišla sam na godišnji odmor i to stavila u ladicu zaborava…

Prošli tjedan, već kasno navečer, ležim u krevetu pokušavajući zaspati.Taman mi se oči počele sklapati kad začujem takvu buku kao da se pola zgrade obrušilo…doslovce…Zatim tišina…a onda vika iz podruma.

Digla sam se i sunovratim se stepenicama prema stanu Lucije…Vrata širom otvorena…ona polugola, rašćupane kose viče :

„ Dosta mi vas više!Izlazite!“

„Tko Lucija? Stan ti je prazan.  » upitam je što sam tiše mogla…Vidim ruke joj se tresu, prilazi mi sitnim koracima , sva uspaničena…

« Svaki mi dan dolaze, ispijaju kave, naprave nereda. Nitko mi ne vjeruje.Svi misle da sam luda…Pomozi mi, molim te!“

Upitam je uzima li kakve ljekove….

„Ne trebaju meni ljekovi..nisam luda…uzimam ih samo kad me umori ova banda koja dolaze.…kad poželim da ta mora prestane …“ reče mi jecajući…

„Nisam mislila na te ljekove. Ruke ti se tresu, nekako si sva ukočena. Da nemaš parkinson, pa uzimaš možda lijek protiv toga?“

Ostala je začuđena….pa kaže nevoljko da koristi Madopar…Od doze koju je dnevno uzimala meni se smučilo, zamaglilo pred očima….Nazovem hitnu službu i objasnim situaciju. Stigli su za nekoliko minuta…ja se nisam uspjela ni preodjenuti, nisam ju željela ostaviti samu…

Prepustila im se na volju….jedino je moju ruku čvrsto držala da su me zglobovi zaboljeli….Dala sam im broj svoga telefona da mi jave gdje su je smjestili jer osim socijalne službe pod čijom je skrbi nema nikoga…koliko sam shvatila…

Tu noć nisam ni oka sklopila..telefon nije zazvonio….Tek negdje u podne slijedećeg dana. Kad sam prepoznala glas jedne moje kolegice bilo mi je nekako lakše…Kaže mi da se smirila tek kad su je sedirali, no da su kod visite dugo o njezinom slućaju diskutirali….konzultirali se i sa njenim kućnim lječnikom..

No, da skratim priču…ona se oporavlja….Nisam mogla vjerovati da su joj zaista smanjili dozu lijeka i da sada više ne halucinira, jedino ima pojačane blokade pa sad eksperimentiraju koji bi lijek za nju bio najbolji…

Apropo  lječenja posljedica , a ne uzroka njenih halucinacija…..

 

A sad dragi moji, kidam udesno, pa uljevo…i pravac autobusa….Javljam se vam predvečer…i molim bez zamjere…Radne obaveze me čekaju.

Lijep pozdrav svima 

 

Vaša gošća urednica