Jutros, zapravo još od sinoć, kada sam otišla sa ovog plavog otoka, vrtila mi se ona stara pjesma Desanke Maksimović:
"Bilo je to negdje, u zemlji seljaka,
na brdovitom balkanu
umrla je mučeničkom smrtću četa đaka
u jednom danu..."
Pa ubacujem alegoriju...
I pomislim, jučerašnje nade, riječi ljubavi, tolerancije, sve su bili đaci u ovoj maloj životnoj školi, koji su jučer htjeli nešto reći..
zaživjeti..pokrenuti...
Moje duboke i istinske čiste namjere, činilo se da su sinoć bile pokopane..
Ali, duboko u sebi sam opet rekla..ne!! nada u meni nikad neće i ne smije umrijeti..
U onaj čaroban trenutak kada se srce otvori, i zaboravi na sve boli iza sebe.. poželi poljubiti čitav svijet..Čak i možebitne neprijatelje..
Koji zapravo ne postoje..
stvaramo ih mi, baš tim upornim zatvaranjem srca..
I jutros, pomalo sjetna, doveslam do našeg otoka, i gle...
Što čini samo mrva opraštanja i otvorenog srca?
Otkriva da smo svi ispod kože krvavi, ranjivi, nježni, i nadasve--željni ljubavi..
A svi je u sebi imamo, toliko imamo, da je ne moramo prositi od drugih, nego je i darovati u beskrajnim količinama..
Vidjeh predivnu sličicu..Po plavoj vjeđi spuštenog oka, plovi barčica..
Svejedno da li na valovima suza tuge ili suza radosnica..
Oko je zatvoreno.. Duboko uronjeno u spoznaje veličine Božanske ljubavi..
U njemu su svi, koji sa njim plove ovom pučinom života...
Ne, ovo se događa na brdovitom Balkanu, ali četa đaka je preživjela sva iskušenja i zatvorena vrata..
Kažu, ako postoji itko u tvom životu, prema kome osjećaš netrpeljivost, znači da još ima za tebe posla u tvom životu..
Ovo ja i ne smatram poslom..
Ovo je novi početak nečega, što se zove: zavoli sebe..Zavoli svoje nedostatke..
Kada od toga krenemo, krećemo prema kraju labirinta...
Hvala, što ste sebi i meni dozvolili mogućnost, da ipak tu nit uhvatimo u ruku...
Čeka nas plovidba dalje..
Ali prvo, malo savršene radosti uranjanja u čarobni ocean Onog koji jest..
Koji voli.. Koji se smije...
Koji nikad ne osuđuje.
I uvijek nam daje priliku..
Vaša wendy.