Kaciga….

 Dragi magicusi , sjedim pred kompjuterom sa hladnim oblogom na čelu....zamotala kuhinjsku krpu i čvrsto zavezala , pokušavajući oblažiti glavobolju koja me muči već dva dana  zbog promjene vremena kojem sam podložna.No nije to jedini razlog, naprosto sam u zadnje vrijeme vrlo sensibilna na događanja oko mene pa tako i na scenu što se zbila prije par dana.

 ....................................................................................

Zamolila me pomalo stidljivo, nemirnih ruku što su neprekidno popravljale izgužvanu , dugu suknju u naborima : 

« Sutra će doći naša unuka. Mogu li vas zamoliti da mom suprugu stavite kacigu na glavu, kako se od njegovog izgleda nebi uplašila ?

« Pa to je samo po sebi razumljivo. Recite samo kada bi od prilike bila ovdje ? »

« Nešto poslije ručka, oko jedan sat otprilike. Znate, jako je vezana za svog djeda.Nebih htjela da ju šokira.“

Da je njegov izgled djelovao šokantno za sve prisutne , pa i za nas  koji to svakodnevno gledamo, nije bilo nikakve dvojbe. Bez jednog dijela kosti u glavi, onog kod same sljepoočnice, doimao se zastrašujuće…Neka sasvim druga osoba, nespojiva sa slikom iz ne tako davne prošlosti. Velika večina rodbine teško to može podnjeti. Niti uvjeravanja kako će se to za nekoliko mjeseci reimplatirati, glava  poprimiti normalan , prihvatljiv oblik, ne može im umanjiti šok tog trenutka suoćavanja .

Obećano …učinjeno.

Pojavila se sa širokim osmjehom na usnama, sa kiticom svježe ubranog cvijeća…Uvela sam ju u sobu i stala postrance…promatrala…..

Prišla mu je nježno i poljubila…On se rasplakao …..

« Djede, izgledaš baš cool sa ovom kacigom », rekla je veselo….

«  To su me sestre uredile za tebe, da se ne uplašiš kako u stvarnosti izgledam…. »

« Ah, djede, jesi li se ti uplašio kad sam se pred tebe pojavila sa ošišanom glavom i licem punim pirsinga ? », upitala ga začuđeno…

« Nisam, prihvatio sam to kao dio tvog odrastanja, tvog sazrijevanja….u mom srcu ti si i dalje  moja najdraža unuka »

« Eto, zašto onda misliš da bi me šokirao tvoj sadašnji izgled ? Ja te usprkos tomu volim kao do sada . Tvoje ruke koje sada držim one su koje su me uvijek grlile, tvoj glas je onaj koji me tješio kad sam plakala. Zar nije vrijeme da ti se odužim ? »

On dugo nije mogao odgovoriti, samo je jecao….

« Pred tobom je život.Želim da vidiš samo onu ljepšu stranu, malena moja… »

« Djede, ali to nije stvarnost. Kako bih se sa životom mogla nositi, ako ne upoznam i onu njegovu drugu stranu?“

„Imaš zlato zato još puno vremena“

„ Djede, meni je već devetnaest godina. Odavno sam odrasla…..“ reče unuka i pažljivo mu skine kacigu sa glave….

Napeto sam u prikrajku čekala na njenu reakciju….

„Kojeg li čuda današnje medicine. Sad ti se mozak može šetati. Do nedavno bile su to samo misli“ i nasmije se grleno….

„Uopće ne izgledaš strašno…samo malo neobično….“

„Stvarno?I nećeš zbog mene imati noćne more?“

„Ma daj, djede….Njih imam ponekad , poslije gledanja horor filmova koje često puta gledam kradomice.“

Njemu kao da je kamen pao sa srca. Lice mu se ozarilo…..Pitao ju kako njezin dečko, škola, izlazi li još uvijek u kasnim satima…
Ona mu je pričala, potanko,  živo gestikulirajući rukama….

Nečujno sam nestala iz sobe, vlažnih očiju….Njihov me razgovor natjerao  na razmišljanje….

Koliko „rupa“ imamo koje bismo željeli sakriti, popuniti…..no jedino ljubav to može učiniti.

 

Vaša gošća urednica