Ljeto se polako bliži kraju…U svakom od nas ostaju neka sjećanja na posebne trenutke, bili oni puni radosti ili pak sjete…možda čežnje…tuge….Mnogima od nas bili su ponuđeni plodovi,slatki i puni sokova…no ipak, netko ih je samo pogledom okrznu i ostavio nedodirnutima, netko pak je slasno zagrizao i u njima uživao…Bit će sigurno i onih koji su osjetili gorčinu u ustima…I dok su jedni tumarali obalom , u mislima nošeni valovima daleko od stvarnosti….daleko od briga svakodnevnice, drugi su okupani znojem svoga rada umorni lijegali u postelju i sanjali plavetnilo mora ili zelene proplanke…..

Nama smrtnicima uobičajeno je vrtiti film unazad, zaustavljati se na pojedinim slikama, upijati ih pogledom, pokušati zapamtiti ili zaboraviti….Koliko slika , toliko okvira, onih sjanih, blještavih…i onih vremenom i uporabom već okrnjenih….poslaganih po uglancanim policama ili okrenutih i pospremljenih u ladicu …za neka druga vremena….za druge generacije …..slućajno pronađenih kod prekopavanja…

Vrativši se s godišnjeg odmora, prvo što sam naumila bilo je postaviti slike po zidovima. Sada h posmatram iz svih uglova i pokušavam se sjetiti u kojoj sam ih fazi slikala… Koju sam viziju u glavi imala ?

Mrtva priroda…prazna zdjela na sredini stola, vaza bez cvijeća… zrela kruška  i malena školjka pokraj….Je li se to bila moja vizija  praznine, samoće…sa željom za promjenom …..ili pak vizija mog mira u kojem sam u tišini uživala ?

 

Kaže se da svaki  slikar , prije nego li položi kist na platno,  svoju sliku vidi u mislima…Nedavno sam promatrala jednog slikara na ulici..Brzim pokretima kistom povlačio je  linije u svim pravcima, čas bijelom, čas žutom,pa onda crnom bojom…Sve mi je to izgledalo kao neka apstrakcija, bez vidljivih oblika koje je ljudsko oko naviklo, da bih potom pomislila kako bi mogla bi biti breza sa raznjihanim granama….Što je više boja nanosio to sam bila zbunjenija i nestrpljivija…Meškoljila sam se na mjestu pomno prateći linije, pokušavajući u glavi preokrenuti platno naopačke, no ni tako nisam mogla dokućiti ishod.Trajalo je svega petnaestak minuta, uzbuđenje u gledaocima raslo je iz minute u minutu, da bi nas konačni oblik fascinirao…..Predivan autoportret slikara….

Tako nekako vidim i ja ovaj portal….Jedna vizija…bezbroj poteza, tisuću boja koje se prelijevaju jedna u drugu , u konačnici stvarajući galeriju izloženih  autoportreta svakog pojedinog člana….Pomiješali su se razni stilovi i epohe, svakome po njegovom ukusu….svi originalni i vrijedni promatranja….Mnogi su upravo tom izložbom bili ponukani stvoriti svoje vlastito djelo, tek skica neka olovkom nacrtana, na običnom komadu papira, da bi se zatim usudili posegnuti za kistom i dati nijanse, igrajući se sa svjetlošću i sjenama…

Biti urednik  ovog portala, pa makar samo kao gost od kratkog trajanja, jedno je od onih uloga koje prije svega iziskuje sposobnost opažanja, strpljivost čitanja, traženja odgovora između redova, postavljanja pitanja, komentiranja i mnogo čega drugog , na prvi pogled neprimječenog…Jesam li sposobna za tu ulogu, prepuštam vama da prosudite. Vrijeme je dovoljno dugo da se pogriješi ,  a opet prekratko da se ispravi, propušteno nadoknadi…

Platno je veliko, a komplementarne boje mogu se pretočiti u tisuću nijasi. Hoćemo li naslikati portret, mrtvu prirodu ili crvene makove u polju žita, stvar je viđenja i  mašte.

Moja slika je još zamagljena,moram priznati.Okom promatrača rekla bih da nazirem   tek obrise nečega..…..Ni ruka nije baš sigurna kad povlačim liniju obzorja….Sunce je  žuta mrlja u daljini koja se razlijeva….Željela bih da bude okruglo..no ono se proteglo između plutajućih oblaka….U što će se pretvoriti dok ću dodavati mrvicu crvene ni slutiti ne mogu….ali imam viziju i osjećam da će biti nešto što živi i diše plućima prirode….Moje i vaše…..u svim tonovima….

Paleta je mogućnosti,ruka nije uvijek sigurna, niti nijansa pogođena, ali je originalna…

Platno je pred nama….Uzmimo kist u ruke i hrabro s linijama….Igrajmo se bojama…

Zašto pišem u množini ? Ta kako mogu uredovati bez vašeg prisustva i djelovanja ?

Ako se i izgubim u mislima, jedna će me nit uvijek voditi da ne zalutam….ona puna različitog  iskustva, propuštenih ili nedorečenih trenutaka, kao i onih ispunjenih radošću , ali i samoćom, u kojima sam dobila neke uvide u sebe samu i usmjerili me nekim novim stazama…onim ka življenju sada, ovog momenta….sa vama ovdje  prisutnim, na plavim stranicama magicusa.

 

Vaša gošća urednica