Cijelu noć pomalo, razmišljala sam o tome, da li sam sve dobro napisala, da li je sve ok, koji će od top članaka biti izabran, i...vratim se kući.. i???
Naiđem na ono što naiđem...
Na sreću, ipak je sve dobronamjerno, osim što se ubacio na silu trun zlonamjernosti, na kojeg ja ne reagiram.
Naravno, uredništvo je isključeno svake zlonamjernosti, i zaista mu skidam kapu.. Hvala na podršci, makar i ukazivanjem na pogreške.
Pa kako učiti ako nam netko ne ukazuje na propuste?
Naime, ja se nikad ni sa čim ne hvalim, i ne osjećam se baš lagodno kad me netko hvali, takva sam, ali, smatram da imam jednu vrlinu, koja mi osigurava unutarnji mir: U stanju sam uvijek priznati ako pogriješim. Prvo sebi, a zatim drugima..
Fleksibilnost je potrebna u životnom sazrijevanju, ako se držimo svojih principa vlastite nepogrješivosti, zazidat ćemo sami sebi prolaz do onog zlatno-modrog NIŠTA koji ispunjava sve..
Kako sam se osjećala jutros, kad sam vidjela što je ispalo od mog truda sinoć?
Otprilike, kao kad se planinar penje do vrha, i nešto ga zaustavi nasred litice...
Ali, uključujem baš tu fleksibilnost, i lijepo raširim maleni šator ispod bezdana, i odmorim od vlastitog samookrivljavanja.. Pa tek onda, idem dalje..
Ovaj puta, kormilo me odvelo malo u plićak, nasukala sam lađu, ali vidim, posada je i to shvatila kao izlazak na kopno i obilazak novog otoka..
Uživajmo u ovom lijepom nedjeljnom danu.. Pišite iz srca, kako vam dođe, bez obzira na to, što fjaka vreba..
Ja sam tu.
I trudit ću se da svoje kormilo držim čvrsto, slušajući tri dame na vrhu jarbola..
Vaša Wendy