Bijaše neka siromašna udovica, i imaše samo kćer i jednoga psa. Majka je svaki dan u polju djevojčicu učila lijepim pjesmama, a navečer bi mala sjela pred kućom i pjevala. Svaku bi večer majci govorila: "Lijepe me gospe slušaju dok pjevam". No majka nikada nije nikoga vidjela. Ubrzo se mala svaku večer vraćala s pokojom zlatn0om stvarčicom, naušnicom ili ukosnicom. Reče joj majka: "Spremi to, da imaš kad se budeš udavala".
I djevojčica narasla u krasnu djevojku, a onim se nevidljivicama njena pjesma jako svidjela. Bile to vile. Neku večer, kada je dovršila pjesmu, one je uhvate i ponesu. Majka gleda ovo čudo, kako joj dijete leti zrakom, i silno se ražalosti. Uto progovori onaj pas, i reče kako će je odvesti na vilinsku livadu. I ondje majka ugleda svoju kćer kako pjeva s vilama. Vile su silno molile majku da im prepusti svoju jedinicu, nudile je silnim blagom i nakitom. Ali, ona neće. Stoga joj vile pokloniše mnogo blaga, samo kako bi mala svaku večer dolazila njima pjevati.
I tako kćer odraste. Mnogi su je htjeli oženiti, no ona ne htjedoše nikoga. Najposlije, kada joj je majka umrla, ostala je zauvijek pjevati s vilama. Sama je postala lijepom vilom.

Izvod: Narodna predaja