Dobro vam jutro dragi moji!

Ovdje kod mene osjeća se da je vikend započeo.Ujutro me nije probudila buka automobila kojoj sam navikla.Po njoj već znam odrediti koliko je sati odprilike.Moj unutarnji sat me probudio …i tišina….Tijelo mi još umorno i tako željno odmora, ali kako, kad još nisam napisala ni jedno slovo pozdrava…Što reči, što opisati u još tihim jutarnjim satima…Samo su misli glasne i odzvanjaju prostorom…Željela bih ih stišati, prenjeti na ove stranice…no mučim se već duže vremena pokušavajući ih osmisliti, pretočiti u osjećaje…

Preko stola promatram štafelaj na kojeg sam stavila sliku uljnom bojom oslikanu. Plavo , nemirno nebo ,puno oblaka. Vjetar nemilice puše i savija grane drveća..Sve je u nemiru, buri podlegnuto…i travka …i cvijet…i sve odoljeva.  Podiže glavu da bi ju zatim  ponovo spustilo…

Dobila sam ju na poklon od jedne časne sestre, za moje vjenčanje.Burom ju je nazvala.Bila sam začuđena kada sam ju dobila. Nekako mi nije odgovarala prigodi. Očekivala sam prirodu smirenih , nježnih boja…postojanu u svojoj ljepoti. Mirno more i sunce na obzorju…Pojma nemam…naprosto nešto što smiruje,nešto što opušta kad ju promatram. Ovako budi u meni nemir i pitam se s kojom ju je namjerom upravo meni poklonila… Je li u onim našim kratkim susretima već dobro upoznala moju prirodu, duh koji je u vječnom kretanju tražeći uvijek nove puteve, nove izazove…

Godinama mi je stajala u dnevnom boravku, u jednom od onih dijelova sobe između namještaja gdje nije dolazila do izražaja…Rijetko sam je kada pogledala…kao da tamo ni ne postoji….

Sada, dok ju gledam drugačije je doživljavam. Kao da mi govori, vrijeme sve donosi i odnosi..…neminovne bure sa bonacom se smjenjuju …Isprepliću međusobno , nedozvoljavajući mi da stojim na mjestu…..

Ono sunce što se lagano nazire kroz oblake priča mi da je sve prolazno…Priroda treba svoje odraditi…..Ako joj i ona krhka breza može odoljeti, možemo i mi ljudi sigurno…Velika je snaga u njoj…U stanju je sve skršiti, polomiti, ali i obnoviti..…doduše…za to treba puno više vemena….Tako je i s nama ljudima. S jednom smo riječi ili djelom  u stanju sve uništiti, sve pogaziti…A koliko snage i vremena treba da bismo mogli ponovo graditi….Iako dio te iste prirode, ne možemo se s njom mjeriti…s njom uspoređivati….….Mi to tako često zaboravljamo…Sutra je novi dan,kažemo u sebi i nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo…Rane ostaju i teško ih je zatvoriti…Ako i uspijemo ostaju ožiljci…Noć je pametnija od dana, kaže se, no koliko nas je u stanju odpustiti….

Kroz prozor gledam oblake kako nebom plutaju,mjenjajući svoje oblike….a mi ? Jesmo li kroz ovo vrijeme danas spremni promijeniti svoje obrasce, izaći iz okvira naših unutarnjih demona koji nas izazivaju, ne daju nam mira i uvijek ponovo tjeraju na novo nevrijeme….Po čijim mi to zakonima živimo?Toliko smo željni mira, naprosto vapimo za njim….Evo, u mnogima već jesen dobro zakoračila, a tek je kraj kolovoza….Što mi to govori? Da smo željni povlačenja….željni tišine, a ipak željni življena..u nekim drugim bojama… Htjeli bismo da nam je tlo pod nogama mekano…da lišće lagano šušti pod našim nogama…..

I dok ispijam več drugu kavu, slika predamnom poprima neko drugo obličje…Više mi nije bura u prvom planu…već ono što se iza nje nazire…Nazvala bih  je  “U susret ponovnom rađanju…“

Ugodan dan Vam želim!

Vaša gošća urednica