Sjećam se kako smo generacija i ja jedva doćekali 18. ... Ma kad će već jednom ta punoljetnost? .... Kasnije godine su se brojale svakako. Spontano, promišljeno, ponekad sa nevjericom.Sada u starosti više se ni ne obazirem na godine. Kad se osvrnem ili me se upita za godine ponekad zastanem jer moram razmisliti, dali je to to. Nimalo me ne smetaju niti brinem o njima. Svjesna sam da je to put univerzuma kojem se prilagodim, pa ako ću se buniti ili žalovati zbog toga nilkako ne valja.

Vrijeme ustvari juri nesmiljeno galopom, a mi smo jahaći koji se čvrsto drže za grivu divljeg mustanga, možda i zmaja u strahu da ne padnemo.Tko se boji konja i zmajeva već nađe nešto za što se drži. Neću sad nabrajati jer ne želim na kraju dići uzbunu sa primjerima.

Tako su eto i ova dva tjedna prošla dok si rekao keks.

Osobno nisam previše zadovoljna. Željela sam više pisati, družiti se, no jednostavno nije išlo onako kako sam željela.

Inspiracija mi je plivala bespućima mora i nikako da izađe na sunce.Možda i zato što je prejako, pa sam ja bila suvišna, ipak u rezervi onima koji su se sakrili u hlad kuće.

Ne brinem zbog toga jer to nije ništa neobično. Većina ljudi odmara a ja iako sam na domodugogodišnjem ponekad trebam mirovanje i tišinu. Možda sam izabrala krivo vrijeme. Sve u svemu mislim da je sve prošlo u nekim granicama normale.

Silazim sa morskog sedla, ili kako vam drago, a kormilo predajem dalje.

Zmajka se nakratko prizemljila, a sad se može vinuti nebu pod oblake, pa sa brda bdjeti nad plavim dvorcem.I sunce će se uskoro najvjerojatnije malo razhladiti, ali ostat će Zmajkina vatra da vas ponekad ugrije i čuva.

Bila mi je čast boraviti sa vama. Ako ste bili zadovoljni i nisam vam bila dosadna također mi je drago.

Ako je drugačije, nikome ništa, raznolikosti su poželjne. Na plavim stranicama uvijek se pronađe za svakoga ponešto.

Na rastanku srce samo kaže...ja ću se vratiti.... Iako to nije rastanak već prelazak na drugi izazov.

Vaša Zmajka Ljubica