Rođen si sa zaboravom.

Da se uredno prisjećaš, odakle si, tko si, što radiš ovdje, i gdje ideš.

Odmata se Arijadnino klupko pomalo, tjerano željom duše, da se vrati na svoj početak početaka, a ne da se susretne sa gladnim Minotaurom na kraju labirinta.

Susret sa zvijerima u sebi, događa se svaki puta, kada podlegnemo vlastitim žalopojkama nad samima sobom, i kad idemo linijama manjeg otpora, i prihvaćamo lakšu mogućnost samoiskupljenja: za svaki dodir tame u sebi, gradimo si stepenicu ka obećanom čistilištu, kojeg su lovci na duše, pametno smislili, ne bi li smanjili našu dostojnost pred Bogom, unatoč greškama.

Najgora obmana su amnezirane duše, koje se još nisu sjetile tko su zapravo, tko je istinski Bog, nego stvorena im vješto kreirana slika, nametnuta i proslijeđena, da grijesima sami sebe odvlačimo u pakao..

Ljudi koji još pod velom zaborava spavaju, najlakša su meta za obmane.

Uvjeri ih, dok su u snu, da nikad neće biti dovoljno dobri, da pred Boga dođu, i oni će sa takvim uvjerenjem koračati kroz život, i udaljiti se beskrajno daleko od Njega, misleći da služe njemu, a zapravo su žrtve onih entiteta, koji nemaju gušt ubijati tijelo, nego dušu..

Karma se pruža kao lakši, pravedniji način, kako svoje greške možemo ispravljati, kroz bezbrojna rađanja..

I tu su upleteni oni, koji nas vežu čvrstim nitima duše, za zemaljski zatvor u obliku Kotača, iz kojeg je teško izaći..

Daje se svakom prilika. Ako pogriješimo, nema veze..

Ma..Ispravit ćemo mi to, jednom, pa još jednom, pa još jednom..

I ljudi se kao hrčci u kotaču, okreću, misleći da tako mora biti..

Težak je put od zaborava, do prisjećanja, od sna do buđenja.

Ali kada se jednom otvore oči, sve stvari se vide drugačije.

Greške se ispravljaju u hodu.. Služe kao putokaz, nema prisile, niti okajavanja..

Učimo, da bi se sjetili svrhe svega.

A svrha je osvijestiti u nama onaj osjećaj, da nije potrebno bezbroj eona ponavljati se, niti se tamo negdje tuširati, jer smo toliko prljavi, da nas Bog u svoje zlatne odaje ne želi kao takve primiti..

U nama je sve.

Uvid u sve pravednosti i nepravednosti postojanja, uvid u sve mogućnosti činjenja dobra, iako ponekad u očima drugih, na čudan način..

Ne živimo ovaj život, da bi ga trošili na beskrajno samoosuđivanje i samokritiziranje svojih propusta, a još manje, propusta drugih..

Živimo samo, da bi se probudili, i konačno se oslobodili svih nametnutih slika, koje nas odvlače od nas samih, i naše vlastite slobode..

Živimo, da bi, probuđeni, budili i druge, samo podsjećanjem, na trenutak, kada je san zapravo počeo, i da taj san ima početak i kraj.

Svatko svoje vrijeme ima.

I svatko prema svojim snovima, dok se ne probudi, ide tamo, na mjesto o kojem sanja.

Dok ne otvori oči..

I ustanovi da je došao trenutak da zaboravi na sebe, i okrene se drugima.

Životi potrošeni na sebe, uglavnom su životi, nametnuti od onih, koji su ih kreirali za nas, da nam produže vrijeme agonije- vraćajući nas u prošlost, da plačemo nad nepostignutim, gurajući nas u budućnost, da strepimo nad onim što nas čeka.

Kada se stvari postave na svoje mjesto, ostaje nam samo jedno i jedino vrijeme: SADA, koje ne trpi pasivnost, nego kretanje.

Koliko god se činilo drugačije..

Ka Ljubavi idemo, da bi postali opet to što smo bili u početku: ljubav..

Sve drugo u što su nas uvjeravali i uvjeravaju nas još, zamka je iz koje je gotovo nemoguće izaći.

Ali nije i neostvarivo..