Sinoć preslagujem lijekove u bočice sa šefom..Mjesečno sledovanje se uredno mora iz ambalaže posložiti u bočice i kutijice, da bi se dnevne doze štićenicima što lakše i brže mogle podijeliti.. Svatko ima svoj sistem. Ovaj je sasvim dobar.. I tako..ostavljam hrpice tabletica, koje on stavlja u bočice označene imenima pojedinog lijeka. A puno je štićenika.

Uglavnom sve  nazive pamtim, iako stalno dolaze lijekovi sa novim imenom, a zapravo starim..

Pričamo usput..gotovo mehanički posao ide.. U trenutku me šef pita:"koji je ovo lijek  na hrpici?"

"Čekaj da uključim memoriju.."-odgovorim..

Pa kažem.."Nexium"..i onda rekoh..nije ovo što radim jedino u mojoj glavi..Puno toga ima..Trebam sekund da izvadim iz" datoteke.."

A on reče:"Pa da..tako je kad smo u čoku"

Rekoh:"Pojasni mi što to znači, jer nikad, ama baš nikad nisam voljela automobile, motore, i  raznorazne mehaničke sprave"..

Danas većina žena voli i zna voziti automobil.. Ja ne volim.. Uzeti volan u ruke i manevrirati po cesti, nikad nisam željela.

I tu dolazim do drugog dijela ove priče..

Nedavno sam prolazila sa poznanicom sa posla kroz grad.. Vesela i draga osoba.. Mlađa poprilično od mene..

U gradu, reklama za kazališnu predstavu-"Ana Karenjina"..

Našalim se onako, i kažem, kako li će u kazalište stati vlak pod kojeg će se Ana baciti..?

Poznanica me čudno pogleda.

Pitam je,jeli čitala "Anu Karenjinu"?

Ona reče.."Ma ne, to mene ne zanima.."

"A "Zločin i kaznu"?

Ponovo mi odgovori da nikad knjige nije voljela, da ona nije onakva kakvu sam je zamišljala, pa se pravda..

A ja se nasmiješim, i skrenemo temu na druge stvari..

Priznajem, zabezeknula sam se u sebi, kako će netko odživjeti život, a ne dotaknuti bar jedno književno djelo koje pisci generacijama ostavljaju u naslijeđe..

Nikakva osuda, samo čuđenje..

Dok sinoć nisam shvatila neke stvari..

Doslovce povezala konce..

Netko će se možda začuditi, kako će mi proći život, a nisam osjetila ljepotu brze vožnje  u dobrom automobilu po cesti..

Ja čak nisam radosna ni kad me drugi voze, ni kad sjedam u bilo koje prijevozno sredstvo.. Nisam tip od mehanike, volim prirodu, osjećaj zemlje pod nogama, i najviše volim pješačiti, ili voziti bicikl.. Ali i to, što je moguće dalje od prometnica, ako se može..

Slušam vijesti: U Afganistanu, pola planine se odlomilo, poklopilo cijelo selo, skoro 2000 ljudi..

Tamo su ljudi siromašni, skromni..Eto..odživjeli su život, možda ne pročitavši ni jednu knjigu, niti su naučili voziti automobil..

Da li su te stvari toliko važne, da prema njima orijentiramo naš životni put?

Ne..Sve je to toliko nebitno i prolazno.

Sjetim se jedne izreke: "Smisao života je u traženju i pronalaženju ljubavi"..

I sve zlo i svi nedostaci, sve mane ljudske, dolaze upravo zbog nedostatka ili nepronalaženja ljubavi..

I svi je traže, najgori zločinci i najveći sveci..

I najskromniji ljudi, koji možda ne znaju puno o modalitetima moderne civilizacije, odžive život tražeći i nalazeći ljubav..

Kada to shvatimo, prestat će svako čuđenje u trenutku..

O ljubavi koja je često nadohvat ruke, a ne znamo kako se sa njom odnositi, govori ovaj prekrasan citat:

"Zašto tako često udarimo na zid kada nam je potrebna ljubav? Zato što je tražimo na pogrešnoj strani. Zato što na takav način hvatamo kapljice umjesto da plivamo u oceanu. Zašto dopustiti da nas ostavljaju pred vratima, kada je iza tih vrata mali i skučen prostor, a u božanskom beskonačnost. Mi smo sami, ali ne i usamljeni. U svakom odnosu smo sami, u društvu smo sami. Svako srastanje s drugima je suviše bolno i neprirodno. Kada se rode sijamski blizanci, svijet se zgražava. Oni umiru ili se nasilno razdvajaju. A mi se toliko trudimo da srastemo, u svom neznanju, i tako biramo patnju. Radost je na suprotnoj strani. Zašto smo nekada toliko radosni i sretni, iako dugo nemamo partnera niti smo u vezi? Čak nas odbija pomisao da uđemo s nekim u vezu, da ne bismo pokvarili tu sreću. To je znak božanske ljubavi i dokaz da nismo usamljeni iako smo sami. U takvom stanju smo najprivlačniji i kada uđemo u vezu, sve je bajkovito, ali se mi u jednom trenutku prebacimo na drugi kolosijek i počinjemo tražiti sigurnost, postajemo posesivni i zahtjevni. Tu ljubav gubi, tu prestaje vjera u božansko u nama i zatvara se slavina, tu počinjemo crpiti sebe i partnera jer nema više dotoka energije, zato dolazi do zasićenja jer se konstantno vrti ista energija – redovno javljanje, izlasci, obavezni poljupci, obavezno “volim te” i sl., čim izostane nešto od toga mi smo u šoku i strahu jer prepoznajemo gubitak ljubavi, a tu ljubavi ustvari i nema, jer smo joj zatvorili put onog trenutka kada smo napustili bezuslovnu vjeru i povjerenje da je sve dobro i bez uplitanja našeg uma."

http://atma.hr/u-potrazi-za-ljubavlju/

I kad potpuno dozvolimo sebi, da se prihvatimo kakvi jesmo, sve se u trenutku posloži na svoje mjesto..

I ljude koje smo gledali kroz sebe, vidimo potpuno, gledajući ih kroz njihove oči..

Učimo dok smo živi..

Ispravljamo vlastite propuste, ponekad bez ijedne otvorene nove knjige ili priručnika..Postajemo u trenutku nepismeni, kada shvatimo da je jezik ljubavi jedini jezik kojeg svi ljudi poznaju i žele čuti.