Ponekad ne mogu sastaviti  niti jednu misao, kada se nađem u situacijama, u kojima doživljavam bol vlastitoga djeteta, ne samo do dubina srca, nego u cijelom krvožilju duše..

I ne mogu ništa učiniti...

Ne vrijede sva moja znanja i predznanja psihologije, duhovni uvidi u svaku svrhu i smisao postojanja, jednostavno, kada vidiš suze u očima  onoga, kojeg si pod srcem nosila, i ne možeš utišati krik sa usana, postaješ nemoćan, i jednostavno, shvatiš da ništa ne pomaže..

Bar ne ništa naučeno, samo ono o čemu ne trebaju knjige, ljubav i zagrljaj, bez ijedne spomenute riječi utjehe..

Prošle godine, u proljeće, još je bilo hladno, netko nam je u dvorište bacio četiri malena mačića, nisu imali ni tjedan dana..

Moje cure, Leonora i Ivana, prije toga su odlučile da neće uzimati više niti jednu mačku, jer, tek što se vežu za njih, ili odlutaju negdje, ili ih netko ukrade, ili završe pod točkovima automobila..

I kad su vidjele te male nemoćne mačiće u dvorištu, odlučile su ipak-spasiti ih, i dale se u avanturu "majčinstva"..

Naravno, nisu ništa znale o tome, kako još slijepe mačiće hraniti i njegovati..

Odmah su stupile preko fejsa u kontakt sa dobrim dušama iz azila i prijateljima u blizini, i sve što im je trebalo, dobili su, za prvu ruku..

Mlijeko u prahu, dudice, dekicu, termofor.. Ništa nije nedostajalo..

Mačići su bili, kao mali pilići u kutiji..Lampica je gorjela cijele noći,  a svaki sat su se cure ustajale, da bi nahranile gladna usta..

Na žalost, samo jedno mače je preživjelo.. Veliki borac, i velika naša ljubav..

Kad se samo sjetim, umorna, popodne zaspim, prije noćne, a cure me iz grada nazivaju i podsjećaju:" Nahrani našu bebu, bako.."

I naš Piko je rastao..

Posebno mazan, znao se zavući između mene i Darka na krevetu, i tako zadovoljno presti..Baš kao dijete..

Moje cure su jedna drugu zvale mamica, i te njihove razgovore i cvrkutanja su punila moje srce:

"Mamice, Piko je pojeo dio Mađarice koja je bila u hodniku, hoćemo ga po guzi?"

.."nećemo mamice, odreži onaj dio koji je pojeo ostalo ostavi, pa Badnjak je"

Piko je najviše volio izaći napolje..Gušt mu je bio prošetati  dvorištem i susjedstvom..

Za razliku od našeg psa, Lorda, koji poslušno obavi svoje potrebe, i vrati se unutra..

 Mačke nikad nećemo do kraja pripitomiti, i ma koliko pokušavali, uvijek će nekako svoje tjerati po svom..

Naš Piko je curama bio dijete.. Jer su odmalena shvatile da životinje imaju dušu kao i mi, i tako se prema njima i odnosile..

Za razliku od velike većine ljudi, koja nije takva..

Do one manje većine, koja pokušava razumjeti, tolerira, ali ipak ostaje na nekoj površini..

 Piko je bio naš dio obitelji..I uvijek će to ostati..

 Nitko nije očekivao da će nas tako iznenada napustiti..

 Bila sam zadrijemala, gledajući Ben  Hura, dok me nisu probudili krikovi i plač..

  Moja  Leonora, samo je u suzama ponavljala:

"Zašto baš on, zašto? Kavi su to ljudi, koji su ga udarili autom i nisu se ni zaustavili, još su se smijali..

  Juraj i Mislav su to pokušali muški prihvatiti, ali nije baš išlo..

 Kad je Darko otišao pokupiti Pika, nisam znala koga da prije zagrlim, tražila sam pametne riječi utjehe, no..

  Piko je bio još topal, gotovo živ, ali nije bio..Niti rane, ničega, što bi odavalo da je stradao.. Vjerovatno mu je vrat bio slomljen..

 Kad ga je Leonora uzela u ruke, i stisla uz sebe, nitko joj ga nije mogao oduzeti..

 Razgovor između nje i Ivane, kidao mi je srce:

"Mamice, jelda da naša beba spava?"

 "Da, mamice"

.."I ja sve ovo sanjam, i kad se probudim, on će mi dotrčati?"

"Neće mamice, on je sada negdje u svom raju,..."

  ...Možda sve ovo smiješno zvuči nekom, tko duboko u sebi niije još dotakao potpuno brisanje razlika između životinja i ljudi..

 Ali razlika nema.. Mi smo samo riječima sposobni izraziti svoje osjećaje, a inteligenciju, koja nam je blagoslov, koristimo za uništavanje prirode, i stvaranje još većeg jaza između nas i drugog živog svijeta..

 Ne znam, možda je to i razlog, zašto onda osjećamo veću bol, kada svoga ljubimca izgubimo..

  Možda bi se lakše osjećali kada bi ostajali na površini?

Ali to nije onda to..

 To nije potpuni doživljaj života, ako se ne osjećamo svi kao jedno jedino biće, koje nas je iz ljubavi stvorilo, i koje želi da se u ljubav pretvorimo do kraja..

 Svaka ljubav boli, ako dolazi do rastanaka..

To je samo znak da smo se istinski dali i istinski voljeli..

Tko samo to osjeti, bar jednom u životu, bilo u kojem obliku, nije promašio život..

 Zbogom, Piko, ljubavi babina.. Bio si malena naša zvjezdica, ali tvoje svjetlo će nam uvijek negdje, u mraku, obasjati tugu..