Ne znam, zašto mi se baš od svih likova iz Novog zavjeta, baš najviše sviđa i dotiče me, Petar, jedan od Isusovih najmilijih učenika, iako se od početka činilo da to neće biti..

Ivan mu je na posljednjoj večeri stavio glavu na rame, tražeći oslonac, jer je znao da će mu Učitelja razapeti, i da će ostati sam.

Petar to nije učinio..znao je da se još treba izgrađivati, i da itekako mora naučiti obuzdati svoj kolerični temperament..

Štošta je činio, na što bi netko od njega odavno odustao, ali ne i  njegov učitelj, koji je u njemu vidio stijenu, onu stijenu na kojoj će jednom crkva biti izgrađena..

A Petar, taj Petar..kolike nepodopštine je imao.. Kolike velike riječi je sricao Isusu: rekao mu je: Ako te se svi odreknu, ja se tebe neću nikad odreći...

Isus je znao da će te riječi Petar vrlo brzo zaboraviti...

Kada su ga vojnici uhvatili, Petar se grijao uz vatru. Netko je rekao: "Gle, nije li to onaj koji je bio uz Isusa..?"

Petar je rekao, da nije on taj..Uplašio se za svoj život..

I zaplakao kad je shvatio da nije uspio održati svoju riječ..

Zašto je baš takav, nesavršen, izabran za budućega oca crkve?

Upravo zato, jer je u njemu Učitelj prepoznao što će on postati, kada nauči savladati sebe, svoj temperament i nagone..

I tako..

Petar je otišao u nebo, crkva se razvijala, a on je propuštao podobne kroz rajska vrata..

Dok nije shvatio da se dolje nešto zbiva.. Njegova crkva je postala sve, samo ne mjesto za slavljenje boga..

Licemjerje i pohlepa se širilo među svjetinom i onima, koji su tom svjetinom manipulirali..

Tada zamoli Petar Boga, da se opet spusti na zemlju, ali, kao mali Petar, obični Petrica, čovjek iz puka, u  kojem nitko neće prepoznati nebeskog ključara..

Čak mu je odgovaralo da bude i skitnica, svirač, kerempuh, nedotepanac, sve da bi došao do srca ljudi..

Trebao je ući u bitku sa svima onima koji su izgubili vjeru u sebe, ali i sa onima, koji su tu vjeru oduzimali drugima..

Izabrao je, kako kažu neki, gerilski oblik borbe.. Ostavljao natpise po zidovima crkava, kad nitko nije vidio, nevidljivo obilazio sve one  ispovjedaonice, slušao propovjedi, i pomno pratio što se to događa..

I shvatio da u svakoj uspavanoj duši, vidi sebe, kakav je bio..

još nešto je shvatio: crkva ne treba zidove i obećanja.. Crkva su svi probuđeni ljudi, koji sebe svladavaju i sve od sebe odbace, osim ljubavi, koja je kamen temeljac za sve.

Ali do ljubavi treba doći..I proći svoju vlastitu kalvariju nesavršenosti, dati ih razapeti, da bi  se rodili novi..Potpuno novi i čisti..

Priznati, pa krenuti dalje,,

Hodati po vodi.. Činiti čuda gdje ih ne može biti.

Pokazati svijetu da ih ima, jer prvo čudo koje će vidjeti si-drugačiji i promijenjen TI !!!