Čitam predivnu knjigu Dolores Cannon"Between death and life", koju sam već spominjala..Pri kraju sam. Posebno me dotakao dio u kojem se spominje neka vrsta odmorišta, lječilišta, kako god, za duše, koje su na neki način zastale na svom putu, pa, umjesto korisnih stvari, sa sobom ponijele štošta nepotrebno..

Netko bi to nazvao smećem, a ja, samo nesnalaženjem svega pred sobom, što se treba ponijeti na put..

Čekamo zadnje trenutke..Pa nemamo više vremena previše..I na brzinu  punimo kofer, koji rastvaramo kad stignemo na cilj..

Pa se iznenadimo: "Blagi Bože, što je ovo, pa skoro ništa mi od toga ne treba..Čekaj da provjerim: koliko sam bio obuzet ponašanjem drugih, čak toliko, da sam na sebe zaboravio..Pa onda ocjenjivanje, bodovanje, tko je viši tko niži..Imam li ja širi dijapazon i veći umni kapacitet?

Pa onda uspoređivanje i žalovanje: zašto ja nemam bolju kuću i bolji automobil, zašto nisam napredovao na poslu, nego je drugi preuzeo moju inicijativu..

Da ne pričam o sitnim zadovoljstvima nad tuđim manama.. I zadržavanje na njima..

Analiziranja...čija glava je u komadu, čija nije..

Koje žabe vole kupus, koje nešto drugo..

Danas čitam na jednom portalu kako se jednoj ženi, nakon što joj je preminuo brat u tragičnoj nesreći, javio  "nakonzemaljskog" života, i pružio joj čak dokaze da je sve što je rekao istina.. Sve je objavljeno u knjizi "The afterlife of Billy Fingers"-Annie Kagan..

Evo, ukratko u osam točaka, što je on naveo kao bitno, što se događa poslije napuštanja našeg tijela i ulaska u svijet iza ovoga svijeta:

"

'''Kada me moj brat Billy probudio tri tjedna nakon što je umro, opisujući što mu se dogodilo nakon života, mislila sam da sam se pozdravila sa zdravim razumom'', izjavila je Kagan. 
Naime, njezin brat je preminuo tragično i nekoliko tjedana nakon smrti obratio joj se iz 'nakonzemaljakog života', a ona nije vjerovala da se to događa dok joj nije pružio konkretne dokaze.

Sve navedeno je iznijela u knjizi, a ovo je osam ključnih stvari koje je naučila o smrti: 

1. Blagostanje je prvo što se dogodi. Odmah nakon što umrete isisani ste iz svog tijela u takozvanu 'Komoru za liječenje'. Sve nedaće koje ste trpili tijekom svog života - fizičke, mentalne, emotivne u toj se Komori svjetla izbrišu i tako sva vaša bol nestaje. 

2. Još uvijek ste to vi. Još uvijek se osjećate kao individualac iako nemate više svoje tijelo. Više se osjećate kao vi, nego što ste to ikad osjećali dok ste bili živi. Na vas mnogo utječu drugi i nemate prostora biti vi sami dok ste na Zemlji. 

3. Svijetlo ima svoju osobnost. Zrake svijetla u zagrobnom životu imaju kvalitete poput dobrote, suosjećanja, mudrosti i inteligencije. Svijetlo omogućuje da sve ono što je nevidljivo na Zemlji, bude vidljivo, božanska priroda svih stvari.

4. Ljudski koncept su grijeh i kazna. I dok postoje svakakve priče o tome što nas čeka nakon što umremo,  greške koje radimo dok smo živi su dio zemaljskog dogovora.  

5. Život na Zemlji nije kazna. U svakom životu ima patnje, zato jer je bol dio ljudskog iskustva, prirodnog poput disanja, gledanja ili protoka krvi kroz tijelo.

6. Umjesto sudnjeg dana, kada umrete, nema sudnjeg dana. Imate priliku sagledati svoj život i vidite put kojim ste mogli ići i onaj kojim niste. Vidite kada ste mogli učiniti bolje, kada ste bili pametni, i ne osjećate osudu zbog grešaka. Kada umrete, iako ste imali teške dijelove svejedno razumijete da ste imali divan život.

7. Niste opterećeni načinom na koji izgledate. Sretni ste što izgledate kao vi. Jednostavno zračite, bez imalo napora.

8. Ljubav nije ista kao na Zemlji, te postoji savršeno suosjećanje, voljeni ste.

 

Ovo je već ne znam koji izvor, koji se poklapa sa drugima.. Od sasvim različitih izvora..

I što sam zapravo htjela reći?

Posmatrajući zelenilo kroz prozor, i grane koje se gibaju pred naletima vjetra, shvatila sam, da nam je svaki, ama baš svaki trenutak dragocjen i neponovljiv..Kada jednom sve to ostavimo, neće biti samookrivljavanja, samo pitanja, zašto od svih tih trenutaka nisam sastavila nešto korisno i lijepo?

Nigdje, samo na Zemlji imamo mogućnost da osjećamo i naučimo osjećati, ali prvenstveno su-osjećati.. Ako je naš svemir okrenut samo na uspoređivanje i banaliziranje tuđih osjećaja a diviniranje svojih, vjerovatno ćemo propustiti najbitnije- bar jednim dijelom spoznati, koliko je Ljubav prema drugima najvažnija stvar u našem koferu za put.

Slavko Pavin, svećenik, napisao je knjigu "Ti uza me"- u kojoj spominje svoju kliničku smrt i povratak.

Kad se pojavio pred "Svjetlom Ljubavi", prvo pitanje koje je "čuo"- bilo je:"KOLIKO SI LJUBIO"?

Nije bilo uopće bitno što je on radio, čak ni njegovo svećeničko zvanje, nego samo  ..koliko je ljubio druge..

Nije li to ona zlatna nit vodilja, koju je većina ljudi izgubila, jer im je sve važnije od toga..

Kada se uhvatimo u uspoređivanju, kupusarenju, žabarenju, prisjetimo se leptira, čiji zamah krila osjeti cijeli svemir..

Taj leptir je simbol naše svjesne želje i volje, da se konačno odreknemo ovisnosti o uspoređivanju i kritiziranju, i krenemo ka nečem puno širem i ozbiljnijem- izvoru Ljubavi, koja će sve nas čekati sa istim pitanjem- koliko smo ljubili..ali bez osuđe, koja nam često u ovom životu postaje misao vodilja..