Uvijek mi se Petar javi u pravo vrijeme, u pravom trenutku, kada možda totalno skroz naskroz skrenem sa svoga puta kojeg sam si zacrtala, prije nego li sam dotakla ovo tlo zemaljsko.

Kao svaka duša, kada dobije tijelo, sve joj je novo, ponaša se poput zaigranog djeteta, i sve bi probala, sve naučila, da nešto ne propusti slučajno, prije nego li se vrati u krilo Onoga koji ju je poslao.. Zapravo, nije poslao, to već ima oblik naredbe. A On ne naređuje. Duša sama, iz želje da Ga spozna što više, bira svoje puteve učenja..

I tako..

U svim tim koracima koje sam prošla, uvijek mi se na vrijeme javi neki glas, koji me opominje, blago, nježno, nikad grubo, da se sjetim gdje sam, zašto sam tu..

Zaustavljamo se često na usputnim stanicama, kažemo svom prijatelju iznutra:"sići ću samo na tren sa vlaka, pogledati malo mjesto, vidjeti ljude, i onda natrag.."

I toliko se zaigramo, zaljubimo, odljubimo, naljutimo, odljutimo, oprostimo, ne oprostimo, da se zaboravimo u tim silnim gungulama vratiti natrag u vlak, svojim prvotnim zacrtanim ciljevima i vrijednostima..

Pa taj glas u sebi više ne čuješ..I gotovo da vlak pođe bez tebe, i ti odjednom ipak začuješ zvižduk vlakovođe..

Pljesneš se po čelu, i žurno kreneš, ostavljajući ipak iza sebe blagoslov, bez želje za išta drugo.

I sjetiš se Petrice, i njegovog Učitelja, koji mu je prao noge na posljednjoj večeri prije uhićenja i raspeća.

Petar je to tako iskreno i snažno doživio..ali kao nešto neprirodno..

Učitelj, kao sin božji, njemu da pere noge?

Tko je mali Petar da to zaslužuje?

Nije on dostojan toga. On je običan, mali smrtni čovjek, nagao, pun nesavršenosti..

I reče na to Učitelju: "Ti da meni pereš noge??"

Na to mu Isus odgovori: "Ako to ne učinim, nećeš imati dio mene. Sad ne razumiješ sve to. kasnije češ shvatiti"..

Na to je Petar, (dragi moj Petrica) rekao:

"Pa onda me cijelog operi.."

U smislu, kad mi nudiš taj blagoslov, ponudi mi ga još više..

Mora da se Učitelj nasmijao krajičkom usana, kad je vidio koliko je Petar neznan, ali i iskren u svom pristupu.

Smisao svega, ali doslovce svega, je vraćanje ka skromnosti i poniznosti.. Nije Učitelj veći od učenika, kako mu to dokazati, ako ne na ovaj način, na koji je to Petar doživio??

Poniznost briše sve zamke ega i  čovjeka postavlja na svoje mjesto.

Nitko nije bolji, jači, vrijedniji ili nevrijedniji, nitko nije iznad drugoga ni po svojoj pameti ni po svojoj mudrosti.

Kada osjetimo da se želimo dokazati u nečemu, sjetimo se ove slike pranja nogu..

Možda je sve parabola, možda priča nije istinita, ali je itekako vrijedna i korisna.

Kako ćemo nekom "prati noge", ako u sebi hranimo sve ono što nam blokira poniznost?

Kod trenutka kada se pretače Učitelj u učenika, i učenik u Učitelja, brišu se sve negativne emocije koje su postojale, Zapravo, Učitelj ih pere svojom strpljivošću i opraštanjem.

Ostajemo nijemi pred njegovim činom, kojim nas po ko zna koji put opet vraća sebi, pa nas pusti da poslije toga djelujemo, čisti, kao da smo tek počeli živjeti..

Da.. Konačno ostavljam blagoslov.

Svemu onome što me vratilo ponovo na moj put, mada možda na neobičan način..

Primjer jedne istinske skromnosti, je ovaj video, u kojem je jednom sasvim običnom malom čovjeku, palo na pamet da svake subote beskućnicima koji žele, opere noge..

Eto našeg Petrice, i tu je bio, i omogućio mi da to pogledam..