Čuda za vrijeme mog boravka u Engleskoj kraljevini nikad dosta..

A bogme ne nedostaje ni onih teških situacija, u kojima, ma koliko bio pripremljen za iznenađenja, budeš zatečen, i jednostavno, ne znaš  što u datom momentu učiniti. Ovdje život ima svoj tempo, pa tako i posao.. Ako želiš sve napraviti kako treba i na vrijeme, nema stajanja, ni predaha. A to nije dobro.. Čovjek je stvoren od krvi i mesa, ali i nečega, što nazivamo dušom..  A uslijed stresa i žurbe, prvo ona daje signale tijelu, a tek onda tijelo reagira.

Tako se i meni igrom slučaja desilo. Godina je prošla otkako radim ovdje,  nikad problema sa prehladom ili bilo kakvom bolešću. Ako me i načne nešto, pojačam doze limuna, čaja, meda, i sve nekako prođe. Dok je čovjek zadovoljan iznutra, i bolest bježi.

I sve je išlo svojim lijepim tokom, dok me nisu počeli seljakati iz jednog doma u drugi.. Pa iz noćne na vlak, u noćnu u drugom domu..

Kažem ja sebi, pregrmit ću sve,  neće grom u ljubičice..

Ali ovaj puta je puknuo, baš u ljubičice.. Samo sam osjetila oštar bol u predjelu prsne kosti,i niti lijevo, niti desno. Disanje u redu, ali pokreti-ne..

Izbjegavala sam ovu godinu dana i doktore i bolnicu, no, ovaj puta sam se zaputila doktoru.. Da bude siguran u to da nije infarkt ili nešto drugo (jer kardiogram je pokazao uredan rad srca), reče mi da ću samo na kratko u bolnicu,da naprave pretrage, rtg, i mogu kući..

Prvo sam pomislila, što ću, ako se plaća? Kao prvo, još nisam uspjela dobiti Nin-insurance number,  (njega hrvati ovdje  vrlo teško ili nikako ne dobivaju, zbog kratkog boravka u EU), pa nisam imala ni zdravstveno..

No dobro, zdravlje je bitnije,to mi je ipak bilo važnije, pa što bude.. Kontaktirat ću sa agencijom koja me zaposlila pa ću vidjeti..

I tako, u žurbi, čekajući bolnički taxi (jer su sva sanitetska vozila bila zauzeta), na brzinu spakujem sve najnužnije u torbu,  i već u tom momentu taxi je stigao.

Žena je pričljiva, otvorena, kao i ja.. Iako me boli u prsima, pričam, pa zastanem.. Zanimao me njen stav o brexitu, strancima..

Kaže, sve je u redu, dok stranci rade ovdje, pa se vrate kući. Ali oni koji ne žele kući, koji žele živjeti u Engleskoj, e..ti su opasnost,uništiće zadnji trag engleske kulture  i običaja..

Šutim..tu ne želim izazvati polemiku, jer sam pomislila, koliko su englezi prigrabili-ukrali  zemlje  od drugih, napravili kolonije, neke su još pod njihovom zastavom, a ljuti su što ti ljudi žive sad kod njih..I što je najbolje, englezi su uvjereni da rade sve kako treba, i da su svi ratovi za  kolonije zapravo, obrambeni ratovi, u ime časti i ponosa engleske krune..

Na žalost, svuda je tako, teško da se neki rat vodi samo u obrambene svrhe. Možda naš, domovinski?

No, da se vratim na temu.. Dođem u bolnicu, ugodno iznenađena, tehnologija je bar sto godina iza naše (na žalost, ne pretjerujem), a o ljubaznosti liječnikai osoblja da ne govorim..

Hrana, skromno, ali vrlo, vrlo ukusno. Za ručak, meni-karta sa 5 vrsta jela i desertom.. Po želji..

I tako..obave sve što treba, srce kao kuća, krv ok..A bol..kažu, kostohondritis, upala onog dijela prsne kosti koji spaja rebra, ali ništa zabrinjavajuće, samo je bolno dok ne prođe..

Prespavala sam jednu noć,ujutro još  rtg, ručala, i čekala otpusno pismo. Na žalost,rekoše da  natrag moram sama, jer  voze samo one koji ne mogu hodati.. Bolnica je bila U  Plymouthu, a ja sam trebala vratiti se u Looe.. Kojih 70km dalje, autobusom..

Nije mi se to svidjelo, prvo, Plymouth je ogroman lučki grad,u kojem nikad nisam bila, drugo, bila sam slaba na nogama, kao da sam gripu preležala, ali što je tu je, na sreću, imam kreditnu karticu, pa za plaćanje nema problema.

Raspitam se gdje je autobusno stajalište za centar grada, ljubazno me uputiše. Dođem dahtajući unutra, otvorim novčanik, da izvadim karticu, a kartice nema.. Moj bože, uvijek ama baš uvijek je nosim u novčaniku, vjerovatno mi je ostala kod kuće u džepu od jakne, jer kao za inat, nije mi se tada nosio cijeli novčanik dok sam išla u trgovinu..

I što sad? Zaista sam bila uplašena i zabrinuta, kako ću natrag..Usred velikog grada,sumrak se spušta,umorna i još slaba od svega.. Vozač me pogleda ispod oka,valjda je vidio u kakvom sam stanju, i ljubazno mi kaže da sjednem iza..

Sjetih se da mi šefica živi u Plymouthu, vjerovatno je već kod kuće, dograbim telefon da je nazovem,kad mi javi da je istekla kartica. Još sinoć u bolnici sam slala poruke.. E, tu sam počela istinski plakati..

Nasuprot mene, sjedi žena, skromna, srednjih godina. Upita me blago, šta mi je, smiruje me… Ja joj objasnim..

Ona bez ijedne riječi izvadi 10 funti (..kako je znala skoro točno koliko je karta do Looea), pruži mi i reče:“To je samo novac, dušo, ne plači, bit će sve dobro“..

Ja je pogledam, pa ne mogu vjerovati. Pitam je za telefonski broj i ime, kažem da ću joj poslati čim dođem natrag.. Ne želi mi reći.. Samo je blago slegnula ramenima kad sam joj zahvalila.. Tada je otišla do vozača i pitala sa kojeg  autobusnog stajališta u centru i kada polazi autobus za  Looe.. Izašla je samnom, nosila mi torbu, i rekla, ako slučajno autobus ode, ima kod kuće auto, osobno će me odvesti u Looe..

„Vi ste anđeo“, rekoh  joj.. Kao da uopće nije to čula,  žurile smo do autobusa koji je već stajao i trebao krenuti.

Zagrlili smo se,izljubili,i svaka je krenula svojim putem..

Podsjetila me na onog anđela koji mi je spasio život kad sam se utapala kao mala, a nikad mu nisam saznala ime..

Da, sve je to samo novac, anđeo mi je šapnuo, radi njega, nikad ne vrijedi suzu pustiti..