U posljednje vrijeme, zasipana sam informacijama o svemu i svačemu oko mene, o mogućim zavjerama, tajnama, koje se sada tek razotkrivaju, mogu reći, osjećam se kao jedan  eksterni disk, na koji prebacujem podatke, jer više ne stane trenutno u memoriju, sve nešto odjednom na gomili...

Puštam da se sve slegne. presloži.

da li je potrebno da sve znam, što trenutno znam?

Da li to moja duša traži, ili um?

Raskrstila sam sa time.. Um je velika pričalica i silno želi uvjeriti u neke stvari, koje ipak prepuštam prvo duši kroz njeno sito i rešeto.

Globalne opasnosti, korporacije koje preuzimaju polako u ruke sudbinu malenih, upravljajući klimom i hranom.

Nacisti, koji su nakon rata u Americi dobili zeleno svjetlo, da nastavljaju svoje eksperimente, koji će koristiti nekima iz pozadine za vladanje svijetom...

Za nekog fikcija, za druge stvarnost, koja se pomalo pokazuje kao istina.

Silne podzemne baze ispod sjevernoameričkog tla, gdje se odavno vanzemaljci spajaju sa ljudima, tražeći način kako da svoju superiornu rasu održe..

Slažu se dokumenti, isplivavaju knjige i fotografije..

Projekt Haarp koji kontrolira klimu i provjerava koliko može utjecati na sudbine kontinenata..

Chemtrailsi, koje avioni stvaraju, izbacujući sitne čestice metala, plastike i koječega, ne bi li nas prilagodili za bolji prijem, kada postanemo živuće antene ako primimo čip u sebe..

Na sve strane članci, videa, o snijegu, koji se  ne otapa pod plamenom i smrdi kao plastika, od Amerike, do Slovenije i Hrvatske..

Voda koja bi trebala biti čista, zatrovana kemikalijama..

Netko to trpa kao svjesni cilj reptilijanaca, ne bi li nas uvjerili kako smo nemoćni..

A oni moćni..

Dok ne dođemo do konstatacije, da nas žele uvjeriti da smo čisto fizičke individue, bez mogućnosti da koristimo glave onako kako trebamo koristiti: zaroniti u magiju vlastite duše, i shvatiti da je bilo čije uvjeravanje u našu nemoć- prijevara i iluzija.

Jučer raspravljam o umjetnom snijegu oko nas, dobro-poluumjetnom, jer još se nekako otapa, i hladan je.. I vodi koja je možda zagađena.

I dotaknu me riječi jedne divne duše, koja ima avatar koji joj savršeno pristaje. Safiris..neka mi ne zamjeri što je spominjem.. Reče mi...Iako je voda možda zagađena, ja ću je svojim mislima učiniti čistom..

Možda sam se od silnih podataka malo zaustavila, ne znajući kako dalje.

Uvijek se nađe neka divna duša, koja ti u pravom trenutku u pravo vrijeme, i ne znajući- postaje učitelj.

Da..Sve je u našim glavama. Mi stvaramo svemir oko nas.

Ako se prepustimo zavjerama i pesimizmu, bit ćemo odvučeni u inerciju, koja će zaustaviti naše korake ka sebi.

Koliko čvrsto vjerujemo u vlastitu magiju duše, toliko ćemo snažnije, ljepše i bolje stvarati..

Idem dalje..

Sa glavom na pravom mjestu.