Postoje kuće, raznorazne, velike, male, palače, kolibice, one koje su male i tople, i one, koje su velike i hladne.. Neke su stare, stare, gotovo da se sruše, a tako divne kad zađemo  među njihove zidove.. Prosto osjetimo dah  odavno proživljenih sudionika, koji su tamo svoj život zacrtali i ocrtali.. Postoje kuće od pruća, koje su čvršće ponekad od kuća od mramora.. Jer vlasnici ne tuguju ako ostanu bez njih..Naprave za čas nove, bez opterećenja za starim.. Dok one mramorne ne rastu ponovo tako lako..

Neke kuće su  grobnice,i ljudi ih uređuju i paze na svaki detalj,kao da će  ih sa sobom ponijeti iza smrti.. Dok neke bez posebne namjerne svrhe, svojom životnom energijom nadživljavaju sve..

Takva su i ljudska srca.. Uvijek zagonetna, baš kao i kuće.. Neka srca  imaju širom otvorena vrata, i odišu toplinom, prostodušnošću i jednostavnošću. Kuće zovemo domom, i srca nazivamo dom.. Neka srca su čvrsto zatvorena, brojnim lokotima, dok iza zatvorenih vrata strepi vlasnik u strahu,  jer u svakom umornom putniku namjerniku vidi lopova koji će ga opljačkati.. A zapravo, željan je bar  jednog zlatnog  grumena ljubavi, koju nije dobio kad je trebao..  I stvorio si je lažna zadovoljstva,poput ovisnika,  tražeći  sve više i više, a bivao sve prazniji i prazniji..

Neka srca su naizgled zatvorena, ali samo privremeno.. Vlasnik je zalutao negdje gore, u labirintu uma, zaboravljajući put koji vodi natrag, do svoga srca, do sebe..

Sa takvima treba biti strpljiv.. Jer, uvjeravat će vas da su na pravom putu, dok vi znate, skoro uvijek znate,kako ih dovesti natrag.

Jer prošli ste istim putevima, i sada ste vodič drugima, iako to nitko zapravo ne zna.. Jer ne oglašavate se na sva zvona, živite tiho svoj bogati život, bez ijednog novčića u novčaniku..  Vaše bogatstvo je sreća i radost drugih,onima, koji se vrate  na kraju svog dugog putovanja, kući, k sebi. U svoje srce..

Na žalost, postoje i oni kojima je srce poput javne kuće.. Njima je teže nego onima koji sjede iza zatvorenih vrata i strepe za svoju imovinu..

Prodaju sebe, za malo trenutnog zadovoljstva, svoje srce  pretvaraju u   sve, samo ne u dom,u koji se trebaju jednom vratiti.. A to su najranjivije duše.. One koje trebaju najviše zagrljaja i potpunu rekonstrukciju, transformaciju svoga srca.. Jer su  odrasli bez nečega, što zovemo povjerenje, bez nečega toploga, što im je toliko trebalo da ih grije u danima zime.. Jer opet, nazivamo to LJUBAV, a ljubav je ona vatra koja treba tinjati na svakom ognjištu..

Netko bi cijeli ovaj tekst nazvao možda sladunjavim, nerealnim, ali nije tako.. Ljubav i srca koja rastu bez ljubavi, razmatraju najveći psiholozi i psihijatri, jer, ranjeni ljudi ne uklapaju se tako lako u shemu sretnog društva i sretnih međuljudskih odnosa.

Pa istražuju,pokušavaju im pomoći, ali ponekad na sasvim krivi način- medikamentima, razgovorima,koji ne pomažu ponekad, jer temelji takvih psihoanaliza, ne uključuju vjerovanje u dušu, onaj dio nas, koji nema veze sa kemijom, biologijom, fizikom,onaj dio, u kojeg trebamo vjerovati, još uvijek, bez čvrstih znanstvenih dokaza.. Jer, duša  je ta, koja stanuje u srcu,  ona je ta,koja nijemo zove i doziva u pomoć, kada tijelo nadjača sve njene glasove..

Da, srce može biti kao kuća, ali  ne živi,ako duša  u njoj ne pokazuje svoje otkucaje..  Mi smo  i vodiči, i prijatelji i liječnici drugima, sve u isto vrijeme..Ali prije svega, ipak smo samo putnici namjernici. I pred svakim domom, s ljubavlju i brižnošću, skinut ćemo obuću i pokucati..  Netko će nam otvoriti, prijateljski nas ugostiti, netko će viriti kroz ključanicu, i šutjeti..

Pred zatvorenim vratima, trebamo pričekati koji trenutak, a zatim, krenuti dalje..

Jednom će se nekom ta vrata otvoriti..

Možda to nećemo biti mi.. Ali prvo kucanje na dugo zatvorena vrata, probudit će nadu da je to zatvoreno srce ipak željeno..  Jer, netko je  čuo tihi glas duše iznutra..

I to je cijela storija našeg putovanja kroz ovu Zemaljsku dolinu…