Kad se radi o opstanku i životu, nikog ne zanima filozofiranje, niti umovanje. Suočeni sa ovom nenadanom prirodnom katastrofom, razmišljamo više i dalje, nego orijentirajući se samo na sebe.

Da li je krivac za ove poplave globalno zatopljenje i time uzrokovane klimatske promjene, ili famozno postrojenje HAARP, koje je otkriveno (tek sad) na dva mjesta u Srbiji, nije bitno.

Bitno je da se ipak sve svodi na čovjeka, i njegov vlastiti izbor, da li će svoje duhovne kapacitete koristiti za zlo ili dobro.

U paketu, koji se naziva ČOVJEK, postoji sve što je potrebno, da tu čovječnost izrazi do kraja.

Koliko ćemo se raspakirati do kraja, ili ostaviti neke dijelove netaknute, ili čak otkrivene, pa sakrivene za nešto izvan savjesti, ovisi o nama..

Ne o Božjoj volji.

Božja volja  je da svi imamo slobodnu volju. Dalje se ne smije miješati..

Ali je uvijek prisutan, na tih i nevidljiv način.

Ljudi su se otuđili jedni od drugih, posvađale su ih usijane, bahate glave, namećući im ratove, ističuči na prva mjesta materijalne vrijednosti, stvarajući im kult  od svega, što će ih udaljiti jedne od drugih.

Ali negdje duboko u ljudima, dobrota i humanost ipak je čekala, i uvijek će čekati svoje svijetle trenutke.

Možemo biti na trenutke nezreli, zločesti,prgavi, neodgovorni, ali sve to nije jače od onoga, što se zove SAVJEST, koja će uvijek upaliti svoje crveno svjetlo, kada smatra da je ugrožen njen opstanak.

Rat nas je razdvojio, posvađao, gurnuo našu želju za čovječnošću, u prikrajak.

Počeli smo se dijeliti, na tvoje, moje, njegovo, njihovo..

Zaboravili smo, da postoje važnije stvari u životu, nego podjele, prema nacionalnosti, na one koji imaju više ili manje, sav život nam se sveo na razlike među nama, umjesto da tražimo zajedništvo.

Dok se nije desila ova, za nas katastrofa biblijskih razmjera, prema kojoj ne možemo ostati ravnodušni. Čak ni oni, koji njom nisu pogođeni..

Ako je uzrok tome inicirano zlo, upravljano ljudskom rukom, Bog je ipak našao put da se i tu probije do nas:

Potaknuvši ono najdivnije u nama, što smo zaboravili da je jače od svega: LJUBAV..

Ljubav prema bratu u nevolji i patnji, koja je jača od bilo kojeg mraka, koja nas je opet ujedinila, kao što smo nekad bili, i koja nas opet vraća u sam izvor našeg bića- u kojem Kreator živi..

Gledam, čitam, pratim, plačem, što od tuge, što od ganuća, koliko se brzo čovjek može okrenuti drugom čovjeku.

I jedna slika, čini mi se iz Obrenovca, koja me je potakla na razmišljanje:

Želja za pomirenjem razlika, zajedništvom, makar kao simbol, i izraz jednog osviještenog čovjeka, makar i kroz simbole.

U nevolji smo svi pokazali, koliko možemo i trebamo biti ljudi, svi pomažu jedni drugima, i svi na portalima jedni druge zovu braćom.

Preteško bi bilo reći da nam je to trebalo, jer bi time rekla da se slažem sa ovime što se dogodilo, a sa ovim se niti jedno živo biće ne može složiti.

Ali, mislim da je i u tom pokušaju vladanja zla opet dobro uspjelo odnijeti pobjedu.

I još su ljudi plemenitiji i savršeniji nego što su bili.

Jedan video koji me je ganuo je samo jedan od takvih, a puno ih je bilo u ovim danima. Jedan vojnik, iz bujice spašava malenoga psića.

 

A jedno pismo čovjeka iz Maglaja, koji je uslijed poplave jedno vrijeme bio razdvojen od obitelji, pa su ih dobri ljudi opet uspjeli sastaviti, to maleno pismo, samo pokazuje, koliko su se ljudima otvorile oči za prepoznavanje stvarnih vrijednosti u životu:

Nesretni otac dvoje male djece starosti od jedne i dvije i pol godine 24 sata je bio odvojen od svoje obitelji koja je ostala odsječena od ostatka grada. Iskusni spasioci su uz pomoć građana ipak na vrijeme uspjeli izvući ženu i dvoje djece iz poplavljene kuće, na čemu se Mirhad K. zahvalio svim građanima iz cijele BiH koji su odlučili pomoći Maglaju i drugim poplavljenim gradovima.

Pročitajte njegovu zahvalu: 

"Ljudi, hvala vam svima. Ne mogu vam opisati radost kakvu sam osjećao u trenucima kada sam vidio da su mi uspjeli spasiti obitelj. Hvala vam svima od srca. Upravo je ovo onaj pravi pokazatelj da smo u najtežim trenucima mi Bosanci ljudi s najvećom hrabrošću i najvećim srcima. Zato volim Bosnu, volim naše ljude, i nije mi potreban nikakav ispunjen američki san, niti švicarska plaća, jer me sretnim činite vi – ljudi koji me okružuju i s kojima proživljavam ovu veliku tragediju. Sretan sam kad vidim ovo zajedništvo, kad vidim koliko se ljudi trude oko drugih, koliko se trude pomoći, koliko su puni ljubavi i čiste savjesti. Bosno moja najljepša, hvala ti što si nam podarila našu dušu bosansku!"

 Nije sada bitno je li riječ o bosancima ili nije.

Ovdje se pokazuje da sva blaga svijeta ne mogu pomoći, ako ljudi nemaju zajedništvo.

A zajedništvo ljude opet vraća na put, kojim se jedino mogu vratiti k sebi, k Bogu u sebi, da bi mogli usrećiti time druge.

Jednom su pitali jednog Stareca, monaha:

"Zašto nas ovako Bog kažnjava?"

A on je odgovorio:

"Ne kažnjava on vas, nego vi sami sebe, jer ste se udaljili od Njega"

A zapravo, udaljeni od njega, udaljeni smo od sebe, a time i od drugih.

Vjerujem da će ljudi sve ovo prebroditi. Izgraditi u zajedništvu jedni sa drugima još ljepše i bolje domove, a prije svega, prisjetiti se vremena, kad su jedino u ljubavi jedni sa drugima, mogli graditi novi svijet.