Satiričar i liričar.

Naizgled nespojive komponente kao dijelovi pisane riječi,i skoro uvijek, za neke u opoziciji.

Apstrakcije kojima se ne želi nitko baviti u sučeljavanju sa poveznicama među njima, koje ipak postoje.

Zagledamo li se dublje, uronimo li do samog dna izričaja, dolazimo do zaključka, da je samo dobar liričar i dobar satiričar.

Jedno je neodvojivo od drugog.

Lirsko doživljavanje svijeta oko sebe, permanentno izvlači osjećaje na površinu, i nastoji takvo viđenje predočiti drugima.

Ali lirika nije sladunjava i opojna, ona je samo stvarni doživljaj istine koja kroz riječi dolazi na svijet.

Da bi je mogao pokazati, trebaš nadasve OSJEĆATI, jer bez osjećaja, sve je pustopoljina..

Satira traži još više osjećaja, nego lirika..

Lirika je početak..Satira kojoj je temelj lirika, nikad neće biti siromašna i jalova.

Satira koristi neprestano osjećaje,ona je osjetljiva na drugu stranu istine, i na sve ono što sa istinom ratuje.

Vjekovima su satiričari istraživali ljudske negativnosti, snobovske nastranosti i mizantropiju pojedinaca, ali i vladara koji su sa takvim miljeom upravljali masama.

Satiričari vječno hodaju po tankoj žici iznad ponora, jer se bore protiv onih, kojima istina ne ulazi u srce, zapravo, ne bore se protiv pojedinaca, nego protiv negativnosti i laži, koji pojedincima žele ovladati.

Oni se ponekad bore i sa sobom, jer ego je uvijek spreman zauzeti svoje prijestolje, ako nismo dovoljno mudri da prepoznamo njegove zakulisne igre.

Satiričari su akrobati, stalno vježbaju ravnotežu, nastojeći da budu objektivni, i ne ugode svijetu niti sebi.

Njihova osobna savjest, kao čuvar, vječito ih opominje kada trebaju govoriti a kada šutjeti.

Pravi satiričari su iznad svega i ispod svega, u svemu su, a opet trebaju postići nivo da ne budu ni u čemu.

Ismijati nepravdu i licemjerje, a ne povoditi se za smijehom.

Oplakivati sitničavost, krutost i prizemnost, a opet, ne osuđivati osuđenike u vlastitim kavezima uma.

Pri tome,moraju računati na to da često svojim perom ne donose mir, jer, istina pogledana oči u oči, izaziva bol u nekim slučajevima.

Svjesni su, da kao takvi nikad neće biti na početnim stranicama, nego na marginama životne škole.

Satiričari obnaženom istinom znaju vrijeđati, ali pri tom ne smiju povrijediti netaknutu, čistu mrvu duše, koja se u svakom čovjeku krije.

Oni imaju moralnu obavezu da čuvaju integritet dobrote u svakome o kome odluče progovoriti.

Zato su  liričari, istinski satiričari. Satiričar bez lirike je pusta tvrda stijena bez života, koja samo može razbiti i raniti one koji zaslužuju polagano razotkrivanje istine..

I zato, treba uvijek osjećati, sav se pretvoriti u osjećaj, i znati trenutak kada, što, i kako kome progovoriti.

Pošten satiričar je filantrop.

On voli ljude, i zapravo želi da oni postignu i ostvare sav kapacitet pozitive, koji mogu ostvariti.

Sve devijacije su satiričaru zanimacije. Ali ne da ih poistovjeti sa nosiocima, nego da ih odvoji od njih, i bezbolno uništi, samim otkrivanjem i razotkrivanjem.