Konačno pročitah predivan roman "Kradljivica knjiga", kojeg nam je ne tako davno preporučila naša Magy..

Doslovce sam ostala bez riječi i teksta...

Mala djevojčica, zatečena u vihoru drugog svjetskog rata, u nacističkoj Njemačkoj..Roditelji su joj odvedeni u logor..

Nju usvaja skromna njemačka obitelj, koja, uviđajući apsurdnost ratovanja, skriva židova u svom podrumu..

Djevojčicu Liesel, dobri očuh nauči čitati.. Jer ona želi sama pročitati prvu knjigu koju je "ukrala" na groblju..Mali brat joj je preminuo, nije dočekao sa njom usvojenje..

Liesel duboko doživljava sve ratne strahote, i knjige koje čita, daju joj utjehu i nadu, da će sve izdržati..

Ljudskost i okrutnost, nježnost i grubost, umiranje na ruskom frontu, mladića, koji nikad za rat nisu bili..

Liesel ima prijatelja..Dječaka Rudyja, koji je uz nju u svakom trenutku..

Očuha i maćehu, koji se trude da u neimaštini svega ipak doprinesu da djevojčica ima koliko toliko sve..

Židov-mladić u podrumu, koji joj napiše knjigu, ali mora otići..

I sve to, što djevojčici daje nadu, u jednom besmislenom trenutku nenajavljenog bombardiranja,nestane..

Djevojčica, koja se nagledala toliko umiranja, u trenutku zavapi:

"Knjige..Gadure..

Predivne gadure.

Ne usrećujte me. Molim vas, ne ispunjajte me, ne dajte da pomislim da iz ovoga može proizaći nešto dobro.

Pogledajte moje modrice. Moju brazgotinu. Vidite li tu brazgotinu u meni?....

Istrgala je stranicu iz knjige i poderala je.

Zatim poglavlje.

Riječi.

Zašto uopće postoje riječi?

Bez njih svega ovoga ne bi bilo.

Bez riječi, Fuhrer bi bio ništa. Ne bi bilo teturavih logoraša, ne bismo trebali utjehu, ni svjetovne trikove da se osjećamo bolje.."

Najzanimljivije je u romanu to, što je glavni pripovjedač sama Smrt..

Ali se ne doživljava kao nešto mistično i nepoznato, nego kao poznanik, koji obavlja svoj posao, i usput govori svoje dojmove..

.....

Zašto je u ljudima stalna potreba za nekakvim ratovanjem?

Počevši od onih velikih, za osvajanje teritorija, do onih najmanjih, za dokazivanjem i dominacijom svoga ega..

Toliko toga postoji oko nas, iznad nas, ako ćemo o tome, i u nama, lijepoga, oko čega bi se trebali angažirati, a mi se neprestano glođemo, trsimo, dokazujemo, vođeni samo gledanjem na sebe..

Zašto ljudi ne uvide besmislenost neprestanog vađenja oružja, kad netko konačno poželi ostaviti oružje, jer shvaća da je sve to besmisleno, i da odvlači od pravoga puta, na kojem ratovanje gubi smisao..

Ako se ne ratuje fizički, ratuje se verbalno..

Kao što netko reče-"Dobrota je ljudima dosadna", idemo se igrati, čija će biti zadnja..

Tko izgubi, neće dobro proći... Bitan je vlastiti renome svoga ega, koji konstantno naređuje da se mač ne vraća u korice..

Netko kaže, ratovi su potrebni radi ravnoteže..

Ne slažem se sa tom konstatacijom.

Ravnoteža bi bila savršena, kad ratovanja ne bi postojalo..

Ljudi bi se okrenuli stvarima koja služe za izgrađivanje sebe i drugih, stvarima, koja bi ovaj svijet mogla konačno učiniti mjestom dostojnim za život čovjeka..

Možda je sve ovo preuranjeno i pomisliti da se može dogoditi, možda će netko reći da su ovo misli sanjara koji sa stvarnošću veze nema..

Ali ima..

Itekako ima..

Dozvoljeno mi je da se sjetim nekih života, i da konačno zatvorim te stranice dokazivanja svojih "ratničkih" vještina..

Na koji način?

Suptilnim načinom, kojeg samo duša zna.

Dugo sam osjećala neku čudnu bol, gotovo gušenje u prsima, kad bih pomislila na nacističke logore, a posebno, ako bih gledala koji film o tome..

Znala sam nekako duboko u sebi da sam odživjela jedan kratak život i umrla kao dijete u takvom logoru..Zapravo..Više nagađala..

Dok nisam vidjela ovu sliku, i u tom romanu odjednom skoro nevezano uz kontekst u isto vrijeme naišla na riječi koje Smrt pripovijeda: "Da..to ste bili vi tamo.."

Slika pokazuje zid u plinskoj komori, izgreban od noktiju umirućih nevinih ljudi i djece..

Osjećala sam kao da su te brazgotine unutar mene, na stijenkama moga srca, želuca, koji se zgrčio u trenutku..

Pa onda jedna fotografija  vojnika, koji ide u bitku za Kursk-u Rusiji..

 

Toliko tuge, toliko besmislenosti...

A ljudi opet zatvaraju oči, i traže gdje mogu voditi bilo kakve bitke, makar i najmanje..

Ovaj svijet je zaslužio svoj mir..

A mir počinje prvo od nas.. Kada samo jedan ukaže na besmislenost ratovanja, drugi ga slijedi..

Nisam li u pravu?

Možemo li komunicirati bez neprijateljstava, ili ćemo ih i dalje razvijati, misleći da ćemo na kraju postati pobjednici..

U ratovima nema pobjednika..

Uvijek smo gubitnici, jer prvo gubimo sebe, a onda i druge povučemo u ambis bez dna,..