Recimo, da se svijet vrti, sve brže i brže, postaje rulet, na kojem se igraju neki igrači, ulažući zadnje što imaju, ne bi li dobili sve.

I recimo, da je ono što ulažu, ljudski život, ali ne  svoj, nego tuđi..

Ludilo i pomama, za oduzimanjem svakog dostojanstva, koje priliči čovjeku. Čovjek, kako to gordo zvuči, reče jednom M.Gorki.

A ja izričem, s punom odgovornošću- čovjek, kako to jadno danas zvuči.. Na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti.

Izgubila se čovječnost, među valovima, tonući sa pretovarenim lađicama, prepunih ljudi, koji su krenuli u potragu, baš za tom izgubljenom samilošću..

Izgubila se čovječnost među ruševinama gradova, koje je luđački val rata pomeo, ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života..

Izgubio se čovjek, jer mu  je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa, u želji da dođe do vrha..

A vrh piramide ne tolerira baš one penjače, koji misle da će popiti gutljaj iz roga obilja..

Sve je to obmana, umotana u meki celofan, da bude prihvatljivija..

Čovjeku gordost, bez skromnosti, ne donosi ništa.

Gordost je jednog anđela spustila na zemlju,  ali su lažni pripovjedači na tu gordost dodali još koješta.

Kada se svjetlonoša spustio na zemlju, shvatio je, koliko tu tame ima.

Kažu da je ukrao svjetlo od bogova, nazvali ga  Prometejem, i kaznili ga, razapinjanjem na stijenu.

Prvi svjetlonoša, iz Edena dolutao, ne bi li ljudima  osvijestio nesvjesnost, i pokazao im ljepotu znanja..

Sve je krenulo opet naopako.

Ljudi ni tada nisu bili svjesni, da znanje, u nedozrelim rukama, postaje moć koja razara..

I kaznili i toga, anđela edenskoga, pretvarajući ga u crnu spodobu, koja lovi duše, za svoju ekipu u podzemlju.

Svi koji su pokušali upaliti luč, doživjeli su svoju tragediju.

I svijet je danas, kakav jest.

Međutim, previše je iskri posijano, da bi svijet ostao takav..

Poput baklji na Ivandan, ljudi sa  upaljenim ognjem u sebi, dozivaju se, preko planina.. Svjetlom pokazuju svoju nadu, da će život, i čovjek ipak na kraju dobiti svoje mjesto na planeti, zvanoj Zemlja.

Ja sve to posmatram i osjećam, iz mirnog kuta.

Gledajući rascvale voćke pod prozorom, lomeći kruh svoj svagdašnji sa svojom obitelji,

zahvaljujući na svakom gutljaju čiste vode, koje imam u izobilju.

Ali se ne ograđujem u svom sigurnom kutu..

Otvaram širom vrata i prozore, primajući u sebe sve uzdahe bola i tuge, koji mi nisu fizički blizu, ali ih osjećam..  Jer, tuga i suze drugih, ma koliko bili daleko, nije nešto izvan mene.

Ja sam u svoj toj igri na ruletu, ali ne učestvujem u njoj. težim ka njenom prestanku.

I razotkrivanju onih, koji je koriste da bi druge obezvrijedili..