Godinu dana već živim i radim u Engleskoj kraljevini.. Svega sam se nagledala, svašta prošla i o tome namjeravam pisati roman.. Svima zaiskre oči kad im se predoči med i mlijeko koje nas čeka vani, ali sve to treba dočekati.
Proživjeti trenutke, koji su daleko od meda i mlijeka, uranjati u samoću i hladnoću, u tišini se okretati sam sebi i shvatiti da trebaš ponekad pomoć odozgora..
Ovo nije priča za skeptike ili one koji misle da su boga uhvatili za bradu i držeći se tako za tu bradu, na kraju shvate da je to samo privid.. Bog je drugačiji...sveobuhvatan, širok, golobrad, nježan, dijete i starac, ljubav bezgranična, bezimena, onaj koji kola kroz vene naše duše, a mi to ponekad ne zapažamo..
Nije ovo priča ni o uvjeravanju u njegovo postojanje, ovo je sasvim obična, stvarna priča o mom povratku od doma, do drugog doma, povratku u starački dom gdje radim, u pitoresknom gradiću Looeu, na obali, o ponovnom razdvajanju od svoje obitelji, do povratka u drugu obitelj.
Sve je tako bilo, kako ću ispričati..
Bez uvijanja..
…Pakiram svoje kofere, noć prije polaska.. Jedan na točkićima,druga torba, malo veća.. ovaj puta si želim ponijeti malo više knjiga, o rubnim područjima koja me zanimaju. Čitam bez problema i na engleskom jeziku, ali tada moram duplo razmišljati. Ove knjige su mi dragocjene i ne mogu dočekati da mi se šalju poštom.
I tako, stavljam svega pomalo, od malo Vegete (koju Englezi ne koriste), do pudinga u prahu, koji mi treba da napravim tu i tamo koji kolačić.. Nisam slatki tip,ali ponekad dođe želja.. ni taj puding nisam pronašla ovdje, u Engleskoj, uglavnom, gotovi proizvodi sa puno zaslađivača, od čega mi se kosa diže na glavi..
Pokušavam sve to složiti, strpati, nešto moje robe, prijateljima na poslu po neku sitnicu, Bože dragi, prepune dvije torbe, vrećica s hranom za put i torbica te aparat za slikanje preko ramena.
Na avionskoj karti lijepo piše, dvije dozvoljene torbe i jedna mala ..
Stavljam laptop u jedan kofer, da mi ne računaju i njega kao torbu. važem..preteško pa tako nekoliko puta..
Novac za put imam, jer, trebat ću od Aerodroma Stansted do Londonske željezničke stanice Waterloo pa onda od tamo vlakom za Liskeard i od Liskearda do Looea opet vlakom ili autobusom, sveukupno put traje 12 sati.
Pokušavam na internetu pohvatati veze, gledam kako da stignem u Looe prije pola osam navečer, jer tada ide zadnji vlak iz Liskearda za Looe, autobusi također ne voze poslije sedam navečer, nema teorije, najranije mogu doći u Liskeard u 9 navečer, za engleski mobitel prazna mi kartica, mislim, kupit ću usput na stanici.
Suprug mi dodatno dodaje za taxi, jer nemam vremena više ni za što, na aerodromu u Klisi, gužva, došli smo ranije, neki predosjećaj me hvatao, da sam trebala tako, strepim za torbe,jer znam da su teže, negošto smiju biti, a ne bih se odvajala ni od čega što nosim..
Žena na prijemu pogleda,kaže, mogu obadvije dolje, pogledamo se suprug i ja, odahnemo. i u drugom trenutku, žena spazi moju malu torbicui fotoaparat te vrećicu i progovori: „Ne može. Vi mate 4 torbe, jedna mora ostati“..
„Pa koje 4, pitam, ova mala je torbica gdje su mi dokumenti, druga mala je fotić, a u vrećicije hrana za put“..
No, ona ne odustaje, zove drugu ženu, koja nas grubo odvlači govoreći, da se raspakiram inače ne mogu u avion, povučemo se, ja sam skoro očajna, a onda priskače moj sin u pomoć i kaže, da knjige strpam u vrećicu, a drugo smo nekako zgurali sve u jednu torbu, koja je sada bila enormno teška.
Btw, sin je bio u nekim nutarnjim previranjima (svatko ima svoje teške faze u životu) i nisam mislila, da će baš on spasiti stvar i preuzeti inicijativu, hrabar moj dečko, u trenucima kad je potrebno, pokazao je da sve može.
Obično sam ja ta koja preuzima inicijativu i ne paniči, no sad me blaga panika uhvatila, prizivam anđele, da mi ne prave probleme oko težine torbe.. mislim da bih tu pukla.
Pitam ženu, možemo li sad proći i ona me, blago nasmiješivši se, pusti, čekam svoj avion i preko stakla se pozdravljam sa mojima..
Let je udoban i miran, kao da se vozim po cesti, ali bez osjećaja tla..oblaci su prelijepi.. usput razmišljam kako da stignem na vlak na vrijeme, vlak polaziu 15.55h, a ja bih trebala biti u Londonu bar pola sata ranije.
Pjevušim u sebi pjesmicu: „I believe in angels…“..
Konačno, Stansted, silazim i sa beskrajno teškim torbama milim malo po malo do šaltera za provjeru putovnica ..vrijeme teče.. teče i rijeka putnika ispred mene polako..
Kad sam sve završila,jurim usporeno, jer ne mogu trčati sa tim torbama (ali volim svoje knjigice u njima) i dolazim do šaltera gdje pitam za autobus do Waterlooa, upravo kreće za deset minuta.. Isuse, kupim kartu, trčim ipak, ne znam ni sama odakle mi snaga i u zadnji čas ulazim u bus.. sva happy, ali kada je došao do Londona, počeo je voziti 10 km na sat.. upali smo u najveći promet, jer ljudi su išli sa posla kući..
Svaka čast, ali London bih mogla samo posjećivati i to ne tako često, no živjeti u Londonu, ne znam, to valjda mogu mlađi ljudi, puni entuzijazma, ja sam dijete prirode i prije bih odabrala život u kolibi usred šume, nego u centru Londona.
Katastrofa..vrijeme juri, već je prošlo pola 4, a vozač još nije došao do stanice, sad sam gotovo pomirena da neću stići do 4 na vlak, a tada bih tek mogla na onaj u pola 6, ali onda bih u Liskeardu bila u 11 uvečer, a tada ni taxi ne možeš lako naći u tom mjestašcu..
Autobus stiže do Waterlooa u 15 do 4, ali stanica je dalje od ulaza..opet trčim sa torbama gore uz stepenice, zadihana dolazim do šaltera, ali ispred mene je netko i ja nemam izbora, nego čekati..
Dođem na red, molim kartu za Liskeard, međutim, žena kaže da nema sa Waterlooa, nego sa Paddingtona (druge želj.stanice), ali ja joj objašnjavam da trebam kartu za Reading, tamo silazim i ulazim na drugi vlak za Liskeard, trebala je to znati, ali nema veze, ne ljutim se, jer nemam vremena, već sam skoro pomirena da neću stići, a vlak za Reading kreće za deset minuta.
Pitam, sa koje platforme, ona mi pokazuje ploču sa stotinu naziva mjesta, molim je da mi kaže, jer moram stići, nemam vremena, malo se ljuti, ali mi pokazuje platforma 14..ajoj..vlak skoro što nije krenuo, a ulaz je par sto metara dalje.
Jedna starija žena mi pomaže nositi jednu torbu, sretno ulazim, zahvaljujem..
Do Readinga 2 sata vožnje..
Opet, silazim, sada mi jedan dečko nosi torbu do šaltera gdje želim pitati sa koje platforme ide vlak do Liskearda, ali jedan čovjek ispred mene me nestrpljivo oslovljava, da se maknem, jer nisam na redu kao da mi je nešto reklo: “pokupi torbe, ništa ne pitaj, vlak te čeka“.
Tako sam i napravila, nasuprot mene vlak samo što nije krenuo, pitam konduktera ide li za Liskeard, odgovorio je potvrdno, sjedam na sjedište, sretna, jer još samo malo, svega 4 sata vožnje, i bit ću blizu „kuće“, ali opet briga... nisam stigla kupiti karticu za mobitel, trebala sam to napraviti možda prije polaska kući, ali jednostavno nisam stigla.
Kako ću dozvati taxi i hoće li ga uopće biti kad dođem?
Vlak se pomalo prazni, skoro nitko ne ide za Liskeard, već je noć, slušam iza sebe ženica sa djevojčicom od 10 godina, curica postavlja vrlo ozbiljna pitanja kao da je starija, nego što jest, mama strpljivo odgovara.
Uhvatila me mala nesigurnost, iako znam sve, ali volim provjeriti pa je pitam, je li Liskeard blizu, da ga ne promašim, vrlo ljubazno mi odgovara da ne brinem, reći će mi.
Noć je, pa ne vidim jasno stanice, a i bojim se da ne zaspim i prođem dalje, opet me ona oslovljava i kaže da ne brinem, bosa je i ona i kćerkica, ali u vlaku je tepih pa mi to nije čudno, meni osobno je bilo hladno, čak sam i čarape navukla i onda mi dođe jedna misao, da zamolim ženu da nazove taxi, spremna sam joj bila platiti za poziv, ali ona kaže da nema smartphone, niti broj taxija, a ja joj pokazujem jedan broj koji imam....kaže, pitat će još nekoga u vlaku. Bio je jedan dečko, koji je pronašao taxi službu, žena je posudila telefon od čovjeka koji je radio u baru u vlaku.
Počela nazivati, nitko se ne javlja, u manjim mjestima taksiji ne voze kasno i prava je lutrija pronaći ih, ali žena je uporna, gotovo da sam već morala sići, uspjela je dozvati taxi.: Čekat će te u 21 i 15, rekla sam kako izgledaš, a i ti ćeš biti jedina na stanici..“
Zahvaljujem joj, kažem da je anđeo, a ona se rasplače, kaže da se bori već sedam godina sa rakom, ide na kemoterapije i najviše je boli što ima kćerkicu i boji se da malecka ne ostane sama, ja je zagrlim, brišem joj suze i kažem: „Ti, iako bolesna, imaš ljubavi i snage da pomažeš drugima, ne boj se, Bog vidi, anđeli vide, vjeruj da će ti biti uzvraćena svaka kap ljubavi koju daješ.“
Ona mi još na to odgovori: „Znam kako ti je, znam kako je biti sam i osjećati se napušteno i prestrašeno, sve sam to prolazila kroz faze moje bolesti“, a čak mi je pomogla spustiti torbe, zagrlili smo se još jednom i rastali.
Vjerujem, da ćemo se sresti negdje, jednom, u nekom zlatnom perivoju, berući cvijeće za naše anđele koji nas nisu ostavili ni za trenutak.
Ponovo prepuštena sebi i mraku, praćena kišom, dolazim do stanice i natkrivenog dijela, nema nikoga, dva utomobila stoje, čekaju nekoga, taksija još nema, bojim se.. razmišljam što ću ako taxi ne dođe, nekad se slomim na trenutak, kad nitko ne vidi kao sada i počnem plakati, ali samo za trenutak.
Iz mraka izlazi neka žena, sa rancem na leđima, nije bila u vlaku, ne poznam je, ali zna sve i kaže mi, ako taxi ne dođe, ona će dozvati...gledam je i ne vjerujem očima.
Odakle zna sve?
Međutim, taxi dolazi i ona se udaljava, zahvaljujem joj ipak, makar na dobroj namjeri i dolazim do doma, sretna i umorna, grle me dvije žene koje rade samnom u noćnoj, kažu da sam im nedostajala, naprave mi kavu i darujem im sitnice koje sam uspjela ponijeti.
Vjerujem u anđele.. duboko...mislim da bez njih ne bismo mogli na dah udahnuti, bar onaj čisti, prepun kisika i ljubavi..
bglavac
irida
edin.kecanovic
