Gotovo je sa režiranjem. Koncept je prihvatljiv za oči duše, koja prati svoj tok bivstvovanja.  Zadnja proba prije premijere održana je konačno u neprisutnosti svih i solo prisutnosti same sebe..

Život se odvija pred praznim crveno tapeciranim sjedalima, obilježenim brojevima.

Ovo je još uvijek proba..

Netko bi trebao poslušati kako  prolazi nečiji zacrtani koncept života.

Ali nikog nema. Umorili se akteri od stalnog ponavljanja, traže odmor pred premijeru..

Nemilosrdna prema samoj sebi, zadovoljavam se sa jedinim gledaocem u gledalištu, koji se na moje ime odaziva.

Da li sam ja na bini, ili ona druga?

Zanemarujem pitanje, siže je bitan..

Početak: ubačaj mene kroz pulpu maternice, tama i bljesak, tapšanje i grljenje onostranih prijatelja, podrška.."sve ćeš ti to izdržati".. nevjera..Ne..neću moći..

Pokušaj povratka natrag, ali mrtvi moj dah oživljava vjerom onih koji znaju buduće moje korake..

Dijete, izabrah biti i ostati..

Nemoguća misija.. Ispiranje te ideje, poput klistira, kao nešto nečisto, koje se mora vremenom odstraniti..

Rekla sam..neću izdržati..

"Hoćeš"..na gornjem koru u gledalištu nevidljivi glasovi me bodre..

Biram apolitičnost, a široko otvorenih očiju ulijećem u ralje sirovih ratnih poklika, između kokardi i petokrake, mržnja se opet prenosi sa jedne duše na drugu, poput zaraze..

Skviči moje dijete..neću mržnju, neću ratove, zašto sam bačena u ovo grotlo bez dna, u kojem tražim čvrsto tlo obasjano suncem, neki maleni djelić obasjan svjetlom..

Ne želim crvenu krv, ne želim uopće vidjeti krv, sangua mortalis, viču spodobe iza spodoba..

Izuzmite me iz te scene, ne želim igrati, želim van..

Rekoh, ovaj koncept je izvan mojih domena shvaćanja.

Pa me povuče vir, a ja, gutajući blato i pjenu, tražim neku dušu, koja kao i ja, sasvim drugačiji koncept života ima.

Toliko sivila u toj rijeci, dok se borim sa valovima, toliko manipulacije, ljudi su kao limeni pijetlovi na krovovima, okreću se kako vjetar zapuše..

Vjetar im se smije, jer upravlja njihovim pokretima.

Toliko prijetvornosti, dok jedni, zadovoljni sa zdjelicom riže, požele je podijeliti sa onima koji nemaju ništa  drugi reklamiraju hranu za životinje, sa okusom..mesa sa roštilja?? Lososa??

Ubacit će i malo kavijara, za one pse i mačke koji nose dijamantne ogrlice, za čiju vrijednost bi jedno dijete u africi živjelo godinu dana..

Gdje sam ja to bačena?

I jesam li uopće bačena ili sam ja to odabrala?

Plivam i dalje..Zagrlim dušu koju sam čekala, a ona se smiješi sa možebitnim odlaskom, ostavljajući me zatečenu pitanjem:   Vjeruješ li da sam stvarna i da ću te uvijek čekati i voljeti, kad ovaj performans odigraš?

Ne..

Rekoh da neću izdržati..

Sve te ljudske sitne laži i pakosti, sve te kvazi ljubavi koje se pretvaraju iz meda u pelin..

Da li je sve pogrešno?

Čiji je ovo svemir u kojem kuca moje dječje srce na izdisaju?

Uletio je netko u gledalište, ne vidim lice, popeo se do mene, i ostavlja mi svitak pred  nogama..

Toplo, samo toplo osjećam oko sebe a bijah hladnim vjetrovima okružena.

Svitak otvaram.

Ništa ne piše.. Samo jedna jedina riječ  VJERUJ!!

Vraćam se na početak, i one onostrane riječi podrške.

Sjetih se tko sam.

Ništa od ovoga svijeta nisam.

Sve od ovoga svijeta jesam..

Kada se film odvrti, shvatit ću da je sve ovo bila košara prepuna artefakata, od kojih sam izabrala one, koji će mi biti oznake na putu do spoznaje koju izrekoh:

Ništa od ovoga svijeta nisam.. Jer moja duša je vječna, a svijet je prolazan.

Sve od ovoga svijeta jesam..jer sam u njemu, baš zato da naučim da nije stvaran..