"Ne živi čovjek samo o kruhu"- pričao je Učitelj punog srca ljubavi, dok ga je Petrica slušao, sjedeći sa ostalim učenicima, na mekom pijesku, još vlažnim od večernje magle, koju je polako gutalo jutro..

Kruh, u staro vrijeme, bio je simbol obilja, blagoslova, posebno u onim polu-pustinjskim krajevima, gdje je itekako truda i znoja trebalo, da se do njega dođe, i da topao i podatan, dospije u ruke obitelji koja ga je blagovala.

Ali nije se ovim riječima željelo naglasiti samo to.. Parabole uvijek nose svoje duboko značenje, i trebaju osjećaj, da se mogu pročitati kroz redove.

Ljudi trebaju kruh. Kruh je život. Trebaju nahraniti tijelo..Ali to nije sve..Treba nahraniti i duh, dušu, sve ono što iza toga tijela traži da se napunimo, nahranimo.

A baš to su one lijepe, čiste, nezagađene stvari, koje nam ponekad više mogu pomoći, nego obično, fizičko jelo, koje, kad odblagujemo i zaboravimo da je postojalo.

Lijepe riječi, plodove duha, strpljivost, pažnju, ljubav, sve to nam je toliko potrebno, a često bukvalno postajemo anoreksični, jer si uskraćujemo te najvrijednije zalogaje.

Zašto?

Jer živimo u vremenu, u kojem je i duhovna hrana- fast food, ponuđena hrana.

Primamo na brzinu ponuđeno, ne dajemo si vremena da sami na sebi poradimo, prividan nedostatak vremena, čini nas takvima, da prvo, izgladnjevši sebe, izgladnjujemo i druge, jer, ako u sebi nemamo duhovnih plodova, ne možemo ih ni pokloniti drugima, niti ih nahraniti.

Ljudi su nesavršeni, ponekad sami dođu do spoznaje te svoje nesavršenosti, pogledaju u svoju gladnu dušu, pogledaju ispružene ruke oko sebe, i shvate da bi željeli drugima pružiti nešto-što je ljubav, a sami je trebaju..

Tada dolazi ona granična točka života ili smrti: ili ćemo umrijeti anoreksični, prepuni smeća koje nije naše, ili ćemo se okrenuti konačno pravim vrijednostima, i dozvoliti da nebo od nas stvori kruh za druge.

A to nije lako. Zrno prvo boravi u mraku zemlje, pa mora probiti tvrdu koru, okrenuti se prema suncu, prepustiti se kiši i vjetru, da bi nakon svega toga, prvo bilo samljeveno, pretvoreno u brašno, propušteno kroz ruke koje gnječe, i na kraju, kada kroz tijesto naraste, bude stavljeno u vatru-oganj..

Ali to nije kraj.. Sve muke i boli, sav taj proces se zaboravi, kada shvatimo, da drugima možemo ponuditi sebe, a pri tom ih istinski nahraniti..

Do svega toga treba doći. Prepustiti se. Shvatiti i prihvatiti sebe, možda i kao izgladnjelo biće, ali koje ipak vidi i druge.

Tek tada, svemir djeluje.

Jedan engleski novinar, izvršio je zanimljivo istraživanje:

Kupio je jedan kruh i stao na ugao najprometnijih ulica raznih gradova.
Prolaznicima je, međutim, postavljao samo jedno pitanje:
Da li ste voljni za jedan kruh raditi jedan puni sat?

Evo šta je čuo u nekima od gradova.

U Hamburgu su ga ismijali.

U Njujorku ga je uhapsila policija.

U Abuji (Nigerija) nekoliko se ljudi javilo da će za taj kruh raditi tri sata.

U Nju Delhiju se skupilo oko njega nekoliko stotina ljudi koji su bili voljni za taj hljeb raditi cijeli dan!!!

I što dodati na sve ovo?

Kakvim očima gledamo vrijednost kruha, takvim očima vidjet ćemo i vrijednost ljudi, kojima je taj kruh potreban.

I vidjet ćemo kome je u kojem trenutku najpotrebniji.