Pitanje koje si često postavljam, a jučer su me naprosto "složile" dvije stvari, dvije komponente ovog sna, kojeg nazivam životom..

Odakle da počnem?

Toliko smo u svojoj borbi za neke vidove opstanka, bilo u svijetu koji od nas zahtijeva da budemo to što nismo, bilo od okoline, koja zahtijeva još više, nabacali na dušu slojeve svega i svačega, da smo izgubili onu prefinjenu osjetljivost, onu potrebnu razboritost, da razlikujemo signale koji nas žele probuditi iz Morfejevog hipnotičkog sna, u ovom kvadratnom kavezu obilja, koji nas zapravo izgladnjuje, jer nas konstantno hrane otrovima svake vrste, upakovanih u lijep celofan laži..

Najviše je tu duhovnih otrova.. Onih, koji otupljuju duše, i polako joj oduzimaju onu Božansku notu samilosti i ljubavi prema drugima..

I uvjereni smo da sve tako mora biti..

Dovoljno je zatvoriti se u svoju ljušturu postojanja, pošteno odraditi svoj radni vijek, pošteno odškolovati djecu, pošteno sagibati glavu, prvo pred nadređenim personama, koji nas perfidno drže u šaci, a mi se tješimo da je to normalno, do one poštene mirovine, koja je obećana, a često ili nedoživljena, ili toliko sramotno malena, da opet u tišini zbrajamo naše možda nepropuštene prilike, kad smo mogli postići više, reći onima kojih smo se bojali često doživljene nepravde, a mi smo iskrojili naš vijek, po nekim zadanim šemama, uvjeravajući se da je to najbolje što smo mogli..

A uvijek ima bolje od najboljeg.

Čitajući predivnu knjigu Robina Šarme (pisca knjige "Kaluđer koji je prodao svoj ferari") koja se zove "Tko će suze da briše, kad te ne bude više", nailazim na divne pouke, što bi još mogli učiniti sa životom, da bude bolji, od onog najboljeg kojeg smo si zacrtali.

Izdvajam jedan citat:

BUDITE UVIJEK SPREMNI DA PRUŽITE SEBE

"Albert Švajcer je rekao:"Nema više religije od rada za druge. Najveća vjera je raditi za opće dobro." Stari kinezi su vjerovali "Da na ruci koja poklanja ruže uvijek ostane nešto mirisa."

Jedan od najboljih načina da vaš život bude ispunjen, je da prestanete da jurite za uspjehom i pokušate da se posvetite traganju za smislom. Najbolji način da svom životu podarite smisao je da se zapitate:"Kako mogu biti na usluzi drugima?"

Svi veliki mislioci, lideri i ljudi koji su radili za dobrobit čovječanstva su se odrekli sebičnog života i pruživši sebe pronašli sreću, obilje i zadovoljstvo kojima su težili. Svi su oni shvatili općevažeću istinu: ne možete juriti za uspjehom. On dolazi nenajavljen, ali je rezultat života posvećenog radu za druge koji ovom životu daje smisao.

Mahatma Gandhi je to shvatio mnogo bolje od drugih. Jedna od nezaboravnih priča  o njegovom životu kaže da je jednom prilikom putovao po Indiji vlakom. Kada je izlazio iz vagona, cipela mu je pala ispod vagona, na prugu. Umjesto da pokuša dohvatiti cipelu, Gandhi je iznenadio svoje pratioce: bacio je i drugu cipelu na prugu. Kada su ga upitali zašto, nasmiješio se i rekao: "Sada će onaj jadničak koji pronađe cipele imati par koji može nositi"

Tako je napisao Robin Šarma, čije knjige toplo preporučujem.

Bit svega je zapravo skinuti slojeve sa svoje duše, i postati ponovo osjetljiv na živote oko sebe, ne samo na svoj život..

Jučer sam gledala dokumentarac o djeci u Americi, koja doslovce gladuju, čiji roditelji su ostali bez posla, i bukvalno moraju gledati svoju djecu kako nemaju što jesti.

A dan prije čitam ..celebritiy..dodjeljivanje filmskih nagrada..Glumice se takmiče čija je toaleta skuplja i bogatija.

Vrli naš svijet.. Jedna njihova haljina bi nahranila jednu američku obitelj, na rubu egzistencije godinu dana..

Da ne pričam o Africi..

Moj sin se rastužio, kaže, da se osjeća tako nemoćnim u svoj toj nepravdi.

Ja mu rekoh: "Nismo nikad nemoćni, dok nam je duša osjetljiva na takve stvari, i njihov bol osjećamo kao svoj. Zaželimo toj djeci normalan život. Ima nas puno sa takvim željama. Ujedinjeni, itekako možemo pomoći..

Pa sam slučajno naišla na jedan predivan film, koji je objedinio sve ono što sam rekla..

Ruski film, kojeg sam bez daha odgledala u tišini.. Drugi svjetski rat. Dva prijatelja se nasuču brodom ba jedan otočić.. U mraku ne vide da ih slijede nacisti. Zarobe ih, i žele na licu mjesta ubiti. No, jedan od ta dva prijatelja počinje cviliti i plakati, moleći za život. Nacisti mu ponude pištolj, da ubije svog prijatelja, i bude muško.. On se prvo opire, no, nekako ga povuku i on opali hitac.

Prijatelj padne u vodu. Njemci odlaze, a mladić, ne znajući da je otočić miniran, raduje se što je živ..

Otočić eksplodira, ali mladića pronađu monasi, koji žive u manastiru na suprotnom otoku. Izliječe ga, i on se zavjetuje da će u pokajanju odživjeti svoj život, radeći najprljaviji posao- donositi ugljen i ložiti peć da zagrije zgradu manastira.

Mladić postaje monah, Otac Anatolij, koji svaki dan uz svoj posao ložača, prima siromašne i bolesne ljude, i pomaže im da molitvom riješe svoje probleme, i nađu svoj mir..

Dalje neću pričati..

Topla i predivna priča o snazi i iskrenosti vjere, koja ne traži čak ni  zgradu niti oltar da se ispoljava..

Otac Anatolij  radi svoga čina u prošlosti nikad nije otišao u manastir i tamo živio, poput onoga griješnika, koji je rekao da nije dostojan prijeći prag hrama.

Ali je isto tako briljantno razotkrio farizejstvo među svojom braćom i na nježan način im pomogao da postanu još bolji..

Naravno, kad je izgubio nadu da će dobiti oprost, Bog mu se, tik prije odlaska sa svijeta, pokazao u najljepšem svjetlu..I pružio mu mogućnost da shvati da je u njegovim očima davno dobio oprost..

Eto..

Film me malo podsjetio na našu Srce, i njenu iskrenost u nekim izričajima.. Toliko malo treba da ljude učinimo sretnim: pokloniti osmijeh, lijepu riječ.. Ništa nije izgubljeno u ovom svemiru, ako je potaknuto činom ljubavi.

Pogledajte ovaj divan film. Titlovi su na ćirilici, ali tko ne zna, može lako pratiti radnju..

Eto..toliko od mene danas.. Raspisala sam se, možda previše..Ne zamjerite..