Cijelo ovo vrijeme, stoljećima, tisućljećima, prodavane su nam karte za jeftinu zabavu, režiranu od mikrovladara cirkusa, kojeg svijetom nazivamo, do makro-majstora, koji kreiraju matrix-cirkus svemira.

O da, zvuči hard, ali, kad se uspije zaviriti iza zavjese, ima tu puno toga razvezanog odvezati..

Predugo su zavezane jezike rezali, predugo tihe glasove spaljivali i razapinjali.

Doslovno.

Lomače su samo dio režiranih scena, inkarniranih mediokriteta.

Koliko smo spremni prihvatiti ulaznice i uživati u jeftinom cirkusu pred očima, ulazeći na mala vrata, zajedno sa gomilom, toliko nam se sva druga vrata, ona veća, počinju zatvarati.

Ne uplićite ovdje osobnost, jer je ni ja ne uplićem.

Govorim o razotkrivenom velu i sposobnosti manjine da zamaže oči većini, i lažnu predstavu daje kao istinu.

Često ljudi uživaju u naporima cirkusanata koji se trude da do kraja odigraaju svoje uloge.

Krvi ovdje nema na tlu arene.

Iako postoji žeđ za njom.

Žeđ koja je nametnuta uskraćivanjem pravog izvora bistre vode- one skrivene istine, koju nametnuti bogovi škrto skrivaju.

Mase ne vide suze ispod šminke, znoj ispod perike, jer akteri su manipulirani da posluže svrsi.

Mase ne čuju suspregnuti urlik zvijeri- okovane lancima, one gledaju hoće li se desiti katastrofa, i zvijer u ludilu potrgati krotitelja, ili akrobata promašiti prečku trapeza i završiti u bezdanu.

Kad bi se simbolika cirkusa vidjela u globalu, nikad više ne bi imali potrebu kročiti u arenu.

Gdje se toliko toga lažira i režira, ali na puno širem planu.

Svi su postavljeni da publiku što duže zadrže u areni. Da dobiju što više aplauza, i dovuku ih ponovo na klupe u gledalište.

Kažu da u tim predstavama  igraju i raznorazni stvoreni bogovi, ukalupljeni u prihvatljive uloge, pa kako koji kome odgovara..

Kad se stvori omiljeni bog, eto generatora, kojeg će ljudi puniti svojom energijom..Makar je samo fikcija..

Fikcije najbolje prolaze.

Funkcija mikro matrixa odražava sistem makro matrixa, koji je univerzum, kreiran da u njega kročimo i nikad više iz njega ne izađemo.

Kad kažemo: Jedan je bog stvorio sve, pa i nas, nismo li se bar ponekad zapitali , zašto i kako je to moguće?

Sve je to vješto upakovana obmana, tko je spreman kročiti dalje od ponuđenih varijanti bogova.

Postoji nebrojeno mnogo svemira, osim univerzuma, postoji multiuniverzum, nije li to pomalo ego-istično i pomisliti da je sve to djelo jednog jedinog?

Tu se lovimo na zamku..

Svi smo mi postojali od prapočetka, kao univerzalna svijest, nismo stvoreni od nekoga, jer bi tada postojao neki početak, a naše duše nemaju ni kraja ni početka.

One su vječne.

Svaka za sebe je Bog za sebe i kreator za sebe.

Ono što nas veže i drži živima- je Ljubav kao dah i životna energija, koja sa nama raste sve više..

Svjesno smo došli ovdje, u ovaj svijet, da raskinemo tu debelo ispletenu mrežu laži, koju je netko stvorio, ne bi li nas zadržao mimo naše volje.

Nedozreli bog, ili duh koji treba još rasti?

U svakom slučaju, ova zemlja traži svoje savršeno postojanje, i savršen rast i razvoj..

Ako se upletemo u mrežu nedozrelosti i zaustavimo se, privučeni cirkusom matrixa, ostat ćemo hranitelji nečijeg egregora, punit ćemo nečije generatore...

Dozvolit će nam se čak da se uzvišeno osjećamo, kao spasitelji, prosvjećenici i molitelji koje bog daruje svojom naklonošću..

I bit će nam toplo i lijepo..

I otići ćemo tamo gdje nam je stvorena vizija raja, a nekom čak nažalost i pakla, kako tko vjeruje i povjeruje..

Prva i prava istina se pojavljuje, kada izgubimo tlo pod nogama, i uhvati nas u trenutku strah, jer nema niti jednog boga pred nama, osim nas.

Stanje apsolutnog ništa.

Ti i samo ti u praznini koja te ne osuđuje..

Ti i samo ti u bjelini koja čeka da je ispuniš svojom spoznajom da Ti Jesi, i da ćeš uvijek biti..

Kada iza kulisa nametnute predstave vidimo sve nijanse manipulatora, koji nas odvlače od nas, tada poželimo cirkus, koji će biti umjetnost, koji neće tražiti padove i propuste aktera, nego pružiti svu simboliku života i postojanja, kroz prizmu istine.

O, da..

Gledajući takvu predstavu, na kraju se suočavamo sa obnaženim postojanjem, i svime što je iza njega i u njemu..

Takav susret nekom se neće svidjeti, i zatvorit će oči, jer, nakon dugog mraka, na svjetlo se treba naviknuti..

Vrijeme je promjene..

I zamjene/ svega uz što smo se vezali, za ono što nam se čini nemoguće prihvatiti.

A baš ta nemogućnost spašava.

I vodi nepogrešivo na pravi put.