Postoje stvari, koje čovjek u sebi treba čuvati, poput relikvija.

I postoji riječ, koju ljudi nazivaju INTIMA.

Intima, kao oaza, koja se njeguje i zalijeva, samo rukama onih vrtlara, koji su je stvorili, ali ne za široku masu ljudi, već za sebe. 

Zdenac u oazi ne smije presušiti, niti dozvoliti da se prlja, bacanjem koječega u njega, rukama nemuštih ljudi.

To je tako.

A služi samo tome, da bi bili spremni uvijek u svakom trenutku, baš te nemušte dočekati prijazno, i upozoriti ih, da grade svoje vlastite hramove intime i čuvaju ih za sebe.

Čuvati svoju intimu, ne znači, zatvarati se u sebe.

Čuvati svoju intimu, znači posjedovati jedan nivo vlastite svijesti, koji ne obilazi okolo, po štandovima drugih ljudi, i širi svoje relikvije, poput jeftine robe, koja se prodaje na buvljim pijacama i kirbajima..

Iznošenje svoje intime, radi pozicije i mjesta u društvu, ili možebitne zabave i opuštanja, opet je žalostan previd stvarne istine: a ona samo pokazuje koliko smo stvarno duboki ili plitki.

Ili imamo zdenac u sebi, kojeg čuvamo, ili u našoj oazi postiji neki izvor, koji je svima otvoren, bez obzira, što će se pretvoriti jednom u prljavu lokvicu..

O intimi se piše naveliko.

A ja izdvajam jedan zanimljiv citat..Govori puno:

"Činjenica je pak da nitko olako sam ne dolazi do potpune jasnoće (svijesti) vlasite intime. Teško je postići vlastiti identitet u odnosu ako se ne razvija i pravi odnos prema drugome. Ipak, oni koji stalno inzistiraju na intimnosti sa svima i ni s kim posebno ne razumiju prirodu ljudske intimnosti. Nemoguće je biti u univerzalnom smislu intiman ako nikada nije postojalo iskustvo i jasnoća (svijest) o vlastitoj intimnosti. U ovome postoji i dar i izazov. Stoga je sve opet stavljeno u zov i potragu za jasnim odgovorom koji su odrednica našem unutarnjem i vanjskom odnosu. Istina je i to da se ne može gledati, u općem smislu, svaki odnos kao da je ispunjen nekakvim skrivenim namjerama. Iza skrivenosti naime stoji nejasan odgovor. Već je rečeno da sudbina odnosa prema drugom stoji u odlučnosti vlastitog odgovora dok se ne spozna jasnoća glasa u intimi (je li to glas društva, seksualnih želja, frustracija, težnji za moću i slavom itd.). Koliko ona biva živa, toliko odnos prerasta u (ne)jasnoću. Jasnoća odnosa je stoga uvijek na tragu otkrivanja stvarnog izvora glasa koji odzvanja u intimi. Tko nikako ne može razumjeti odnos, pa i S obzirom da je problematika sebe iznimno važna kada govorimo o procesima ostvarenja sebe u terminima ovostranoga ili onostranoga, 

dimenziju seksualnoga u odnosu, kao stvarni ljudski afekt, nego ga razumije samo kao preobučenost ili skrivenost razrađenog plana erosa, rađa osjećaj da nikada nije bio u jasnom odnosu ni prema sebi ni prema drugima. Jer jasni odnos žuri biti izvor spoznaje koja se razumije najprije u jasnoći prema samom sebi, a onda i prema drugima. I dok god se hrani jasnoćom vlastite intimnosti (i svjesnošću o sebi) i priznaje je, neće biti preobučen u skrivene namjere, nejasne osjećaje, potisnute seksualne potrebe, bojažljive emocije. Jasnoća intime ne krije planove koji “preoblače” odnos u seksualno. Ona samo otvara horizont koji ide preko granica onoga što zatvara pogled i hod onomu koji želi nadići zacrtanu tragičnu sudbinu ljudskosti. Tek prikriveni i razrađeni pogled erosa pretvara zov pitanja i sami odnos u potrebu zadovoljenja intimne seksualne nedorečenosti. I, ako obojimo intimu i njezine odnose “skrivenim namjerama erosa”, vrlo je lako uočiti da se struktura osobnosti razvija djelomično i to samo radi potreba interesa “ovdje i sada”.12 Vrijednost odgovora na zov lako se pretvori u nešto sasvim suprotno, ostavljajući prostor za mišljenje i ponašanje koje se temelji na ugodi i koristi (zadovoljenju seksualnog), a ne na jasnoći odnosa koji pokušava nadići ostvarenje interesa “ovdje i sada”.

(Siniša Balajić, Poziv: duhovnost i san)..