Možda zvuči paradno, ili naglašavajuće. Ali nije..Knjige kao ovisnost, mogu jednako snažno odvući ljude u neke predjele izvan svakih poznatih puteva, učiniti da čak odlutaju od ljudi i, u najgorem slučaju, sebe..

Ako i u odabir te ovisnosti ne uključiš intuiciju, i pustiš duši da odabire teme i sadržaje, možeš zaista zastraniti po nekim pitanjima.

Knjige su blago, u pravom smislu riječi, ako iz njih možeš izvući korisne stvari za svoj unutarnji razvoj.

Uvijek ih uzimam sa ljubavlju u ruke. Posebnom ljubavlju, ako ih mogu uzeti i dotaknuti.. Svaka knjiga je natopljena duhom pisca, a onda i brojnim dušama, koje su tu knjigu imale u rukama, prebirale stranice..Zato još uvijek volim otići u knjižnicu, i sjesti u tišinu čitaonice..

Sada sve manje.. Zbog nedostatke vremena i elektronskog pristupa knjigama, sve mi je pri ruci..Skoro sve..

Osim onog dodira stranica, i mirisa papira kojeg odvajkada obožavam..Možda zaista odvajkada,,Od svitaka pergmenata, koje sam davno, davno prebirala u rukama, do sada, kada mi se ta sjećanja samo u fragmentima javljaju.

Možda je bolje tako.. U akaši vremena moja duša je posložila sve što joj treba. Pa samo zaviri u memoriju, sjeti se nečega, u ovom životu, i knjiga, sasvim obična, draga neka knjiga, sama mi  se ponudi, na polici, u knjižari, pokloni mi prijatelj, ne znajući da mi baš to treba.

Događa se to i sa naslovima u el.formatu. Proguraju se neki, i gotovo da me vuku za rukav, viču i buče skoro, da ih otvorim i pogledam.

I tu koristim opet papir. Printam..volim knjige imati u rukama, makar print nije original..

"Knjige su ti najbolji prijatelji"- govorila mi je majka. A tek sada shvaćam, da je u silnoj želji da nadoknadi svoj nedostatak vremena za mene (jer kao samohrana, većinu vremena je provodila na poslu)pronašla način da popuni moj prazni prostor bez nje.

Dobar je to bio temelj. Našli smo vremena i da pričamo o pročitanom, kada bi stigli.. 

Shvatila sam da knjige ne mogu zamijeniti žive prijatelje, i uvijek sam bila okružena njima.

Ali shvatila sam, da su knjige jedini prijatelji, sa kojima se možeš povući u apsolutnu samoću, sam sa sobom, dok ih čitaš, one šute i s nježnošću i poštovanjem slijede tvoje utiske. I slušaju otkucaje tvoga srca.

Kad mi je majka preminula, nas petero djece smo se trebali sastati i dogovoriti oko podjele majčinih stvari. Ja sam samo rekla: "Meni ostavite njene knjige, drugo mi ne treba"..

Bilo im je pomalo čudno, ali nisu ništa rekli. S praktične strane, od knjiga nema puno koristi. Netko ih baca, govoreći da skupljaju prašinu.

Netko ih baca, govoreći da mu ne treba tuđa mudrost, sve ima u sebi.

A netko ih ne želi u kući, želeći pokazati da je dovoljno mudar bez njih,  želeći gostima pokazati da će na sve znati dati odgovor..

Pa se ponekad posrami, i vrati bar par naslova, tek radi reda, da ne bude više zapitkivan previše.

Ja osobno volim knjige. I priznajem, totalni sam ovisnik o njima, ali isto tako, utvrđujem da mi one služe samo kao jedan vid mape, putokaza do same sebe, a ne kao sredstvo baratanja mudrošću i znanjem.

Što god više čitam, manje želim pričati o pročitanom. Jer ustanovljavam da knjige biraju nas, a ne mi njih.

Kada nas odaberu, onda taj susret postaje intima. Tete a tete, tiho čavrljanje i razgovor u dvoje--između moje duše i mene.. Knjiga je posrednik. Opet ostajem sama sa sobom i svojim  razmišljanjima.

Citiram jednu misao koju pronađoh na facebooku:

"Kada bi za čitanje odvojili samo 15 minuta dnevno, pročitali bi 25 knjiga godišnje, što je za jedan prosječan život oko tisuću knjiga. A to je kao da smo studirali tri puta"..

Na to je moj suprug odgovorio:"Da, još samo da znaš koje studije odabireš"..

Nije stvar u količini, ni u gomilanju znanja, Sokrat je odavno rekao: "Znam da ništa ne znam".

Stvar je u čistoj spoznaji da knjige ne treba nihilirati, a ni koristiti za tituliranje naučenog.

Od majke sam naslijedila tu ljubav prema knjigama, na kraju i knjige.

Ja svojoj djeci ostavljam isto, ali  vrijedno sakupljam  i knjige u elektroničkom formatu. Pravim pdf biblioteku, u kojoj neće biti samo naslovi koji mene zanimaju, nego svi naslovi, koji će im možda jednom, kada se umore od trčanja za životnim stvarima, pomoći da se okrijepe: od klasičara, filozofa, do povijesnih enciklopedija, priručnika o preživljavanju u prirodi, čak do građenja kuća od ilovače i slame, te alternativnih izvora energije..

Pomislim, sve će to jednom možda njima zatrebati..Ako nestane interneta, komunikacije se prekinu, na diskovima je sve posloženo, valjda će se naći neki agregat da pokrene kompjuter bar za čitanje. Jesam li naivna u tom pogledu?

Možda. Ali ipak, sakupljam vrijedno knjige. U malenom koferčiću, več nekoliko diskova i stickova.. Amanet koji, uz ljubav za pisanu riječ, svojima ostavljam.

Nadam se da baš nećemo doživjeti  situaciju kao u filmu "Fahrenhait 451"  gdje u budućnosti totalitarni režim zabranjuje svako posjedovanje bilo kakvih knjiga..I kažnjava smrću one kod kojih ih pronađe.

Pa ljudi sakrivaju knjige i uče ih napamet..

Postaju žive biblioteke.

Uvijek se vratim na taj film.

Možda mi i on budi neka davna sjećanja, kad je predivna Aleksandrijska biblioteka spaljena od ruke manipulirane i neupućene mase..

Sad sam tu.

U stvarnosti koja dozvoljava pristup tom blagu, bez zadrške.

Ne ponovila se prošlost.

I ne dočekali budućnost koja se vrti kao mogućnost.