Čudno pitanje, a odgovor nikako ne može biti jednostavan. Ili može?

Ljudi su posljednjih godina obuzeti svi mogućim varijantama svršetka svijeta.

Malo, malo, pa se serviraju vijesti, tipa..asteroid taj i taj, se približava Zemlji. Supervulkan će proraditi i  zauvijek promijeniti lice naše planete. Ljudi  se panično pripremaju, stvaraju zalihe oružja, hrane..

A sve je zapravo relativno, toliko relativno, da relativnije ne može biti.

Nedavna avionska tragedija, pokazala je jednu sasvim jednostavnu pouku;

kraj svijeta ne mora biti apokalipsa globalnih razmjera. On može nekome doći u trenutku, makar taj netko bio upoznat sa nesigurnom budućnošću  čovječanstva.

Ljudi koji su imali samo par minuta vremena, da shvate kako njihov svijet više neće postojati, kakav je bio.

Da li su shvatili, dok je avion ponirao i nosio ih u smrt?

Teško je to znati, možemo samo pretpostavljati.

Kraj svijeta ovisi samo o našoj vjeri, da je to zapravo samo početak drugog svijeta. 

Tada svi strahovi i tjeskobe nestaju, brišu se, poput tragova u pijesku, koje valovi prekrivaju.

I shvatimo da je sve što gradimo u panici i brigama, zapravo sasvim nebitno i iluzorno.

Možda bi bolje bilo pitati se, gdje je taj čarobni početak poslije kraja?

Svi znamo, samo  većina nas to zaboravlja. Početakbez kraja, je u  spajanju sa Izvorom, Božanskim izvorom, u kojeg, uranjajući, nećemo izgubiti svoj put i zaboraviti sebe, jer to nije Leta, rijeka zaborava, kojom nas plaše.

Zaborav je samo privid. Trenutak koji traje dok se ne probudimo u punoj svjesnosti.

Kada smo svjesni Izvora, ne trebamo se se osvrtati na mogućnost kraja.

Jer kraj ne postoji.