Dok se gomile zavedenih ljudi, udruženo  probijaju kroz kordone drugih ljudi, koji su možda njihova braća po krvi, boreći se za bolesne apetite vladara iz sjene,  osjećam ludilo i hladnoću bešćutnosti, koja uzima polako svoj danak, ovdje, na Zemlji, gdje grupice anđela   bez krila, pokušavaju održati svjetlo u tami, koja  želi nadvladati.

Gradonačelnik slavne Firenze naređuje da se beskućnici protjeraju iz centra grada, i da se kazni svatko koga se vidi da ih hrani-sa 500 eura..

Navodno- prijetnja su zdravlju ljudi, jer onečišćuju park, smećem i ostalim stvarima..

Ni spomena o gradnji nekog skloništa za njih, pruženoj pomoći..

Poput životinja, koje se stavlja u azil, kad nemaju vlasnika..

Koračaju anđeli u tom blatu, koračaju i neki obični ljudi, poput forenzičara da otkriju tko je ubojica duša, koji uporno zatire svoje tragove..

Da..Tijelo više nije interesantno ubiti..

Zna se da je prolazno..

Ali duša..perfidnim načinima se polako truje i uništava..

Prvenstveno, skretanjem pažnje na borbu za vlastitu egzistenciju, gdje se zaboravlja da se ima vremena i za potrebe drugih..

Dok se huškači zlokobno smiju, trljajući ruke pridobivajući sve više mrtvih duša na svoju stranu, preživljavaju i proživljavaju neki vlastitu katarzu i shvaćaju, da samo ljubav pobjeđuje sve.

Makar u najmanjem obliku.

I pružena najmanjima od najmanjih.

Prije mjesec dana, netko nam je u dvorište ubacio četiri tek rođena slijepa mačića..Bez njihove majke..

Kćerka se snebivala..Što činiti, pa kako će preživjeti bez mame?

Ali se brzo snašla.

Na fejsu je stupila u kontakt sa plemenitom ženom iz azila, koja joj je nabavila mlijeko za mačiće, dudice i sve što treba.

Ali odmah je rekla da se ne razočaramo ko ne uspijemo, jer, majčino mlijeko i majka je ipak jedino što ih može održati u životu..

I dok se negdje tamo zveckalo oružjem, prijetilo globalnim uništenjem, kod nas se noću budilo i hranilo mala nemoćna bića..

Ostao je najjači.. Nazvali smo ga Bumbar, jer ima debeli stomačić i vječito traži dudicu..

Sad već hoda polako sam, i krupnim očima gleda svijet oko sebe..

Pa onda razmišljam..što vrijedi osigurati djeci zlatne kule i palače, ako im se ne pokloni ljubav i ulije osjećaj i poštovanje prema svakom obliku života?

Jedino to može opstati u ovom limbu zemaljskom, i jedino to može nahraniti i napojiti umorne putnike..

Dok neki, poput ovog astronauta na slici, gledaju Zemlju sa visine, dobro obučeni, pijuckajući svoju "pivu" govoreći da ih se sve to ne tiče, drugi gacaju po tlu zemaljskom i ne razmišljaju više o sebi, nego o drugima oko sebe.

O sebi su dovoljno razmišljali.

Toliko dovoljno, da su shvatili da će zaboraviti, da su ovdje svojevoljno došli, ne bi li svjetlo nade održali na životu.

Nade, da će konačno svoj bešćutnosti i hladnoći tame, doći kraj..

A hoće..

Skinu li neki odijelo i bez straha udahnu zrak, koji ipak ima kisika, kojeg ljubav zovemo..