U posljednje vrijeme sve više smo okruženi zbijanjem u mase, na ulicama, na radnim mjestima, a pošto se sve moderniziralo, mase se sa ulica sele u virtualu..

Zanimljiva je ta psihologija zbijenosti i odvojenosti.

Nekako to uspoređujem sa mislima iz knjige "Filozofija palanke"-(R.Konstantinovića)- u kojoj on tu želju za grupiranjem, uspoređuje sa arhetipskim zovom plemena, gdje su se ljudi sigurnije osjećali, ako bi se okupili u masu-pleme. Nisu svi morali ložiti svoju vatru.Bila je jedna, zbili su se jedno oko drugog, pa im je bilo još toplije..

U grupi ne moraš razmišljati posebno za sebe..Ne moraš se bojati neprijatelja.

Gustave Le Bon u svojoj maestralnoj Psihologiji Gomile, baš navodi to nestajanje svih slabosti, kompleksa, u grupi, u kojoj će se činiti stvari, koje pojedinci-izdvojeni, nikad ne bi mogli napraviti.

Čak i da postoje simulacije i varijacije pojedinih članova, sve se to utapa u kolektivnom borgovskom mozgu, koji misli za sve..

Veliki učitelji nikad nisu okupljali oko sebe gomilu.. Čak su bježali od nje, no, gomila kao gomila, uvijek traži nekoga da razmišlja umjesto njih, jer tako gube odgovornost za svoje postupke.

Kada se desi propust, u najgorem slučaju linč- nitko ne može biti osuđen, jer svi su jedno.

Vođa se na vrijeme povuče u pozadinu, dok se prašina ne slegne.

Elias Canetti u svojoj knjizi "Masa i moć", daje genijalan opis djelovanja mase:

"Jedna od najuočljivijih značajki života masa jest ono što bi se
moglo nazvati osjećajem progonjenosti, posebna, pretjerana osjetljivost
i razdražljivost prema svima koji su jedanput obilježeni kao
neprijatelji. Bez obzira na to što oni rade, da li postupaju nemilosrdno
ili susretljivo, suosjećajno ili hladno, tvrdokorno ili blago—
svaki će se njihov postupak objasniti kao rezultat uporne zlonamjernosti,
neprijateljstva prema masi i namjere da se masa uništi, bilo
na otvoren ili na podmukao način."

Čini se poznato?

Kada se izdvojimo iz gomile, sa strane možemo proučavati psihologiju grupiranja..Od gomila na ulicama, potaknutih baš na ovaj način, na koji Canetti piše, pa do manjih grupa, koje se protežu do virtualnog tla.

Zanimljivo, Canetti je zapazio još jedan detalj, o kojem se često u virtualama raspravljalo: O masi kao prstenu-ili ARENI:

"Dvostruku zatvorenu masu čovjek ima pred sobom u areni. Valja
ispitati tu njezinu neobičnu karakteristiku.
Arena je jasno razgraničena od vanjskog prostora. Ona je obično
vidljiva izdaleka. Njezin je položaj u gradu, prostor koji ona zauzima,
općenito poznat. Čovjek uvijek osjeća gdje se ona nalazi,
čak i kad na nju ne misli. Pozivi iz nje dopiru daleko. Ako je gore
otvorena, velik dio života koji se u njoj odvija prenosi se u grad
koji je okružuje.
No, bez obzira na to kako uzbudljivi bili znaci tog života, ograničeno
pritjecanje u arenu nije moguće. Ograničen je broj sjedišta
koja obuhvaća. Njezinoj je gustoći postavljen određeni cilj. Sjedišta
su postavljena tako da se ljudi previše ne guraju. Ljudima u areni
treba biti udobno. Oni moraju dobro vidjeti, svaki sa svog mjesta,
i ne smiju jedan drugom smetati.
Prema van, u odnosu na grad, arena pokazuje beživotan zid.
Prema unutra ona gradi zid od ljudi. Svi prisutni okreću gradu
leđa. Oni su se izdvojili iz sklopova grada, njegovih zidova, njegovih
ulica. Za vrijeme njihova boravka u areni ne zanima ih ništa
što se događa u gradu. Oni ostavljaju za sobom život svojih odnosa,
pravila i navika. Njihovo je zajedništvo u velikom broju stanovito
vrijeme osigurano, obećano im je njihovo uzbuđenje — ali pod bitnim
uvjetom: masa se mora rasteretiti prema unutra.
Redovi su postavljeni jedan iznad drugog, tako da svi vide što
se dolje događa. No, posljedica je toga da masa sjedi nasuprot sama
sebi. Svatko ima pred sobom tisuću ljudi i glava. Tako dugo dok je
pojedinac tamo, tamo su i svi drugi. Ono što uzbuđuje njega, uzbuđuje
i njih, i on to vidi. Oni sjede ponešto udaljeni od njega; brišu
se pojedinosti koje ih inače razlikuju i čine individuama. Svi postaju
vrlo slični, slično se ponašaju. On na njima zamjećuje samo ono
što sada ispunjava i njega samog. Njihovo vidljivo uzbuđenje povećava
i njegovo uzbuđenje.
Masa koja tako izlaže samu sebe nije nigdje prekinuta. Prsten
koji ona tvori je zatvoren. Ne izmiče joj ništa. Prsten fasciniranih
lica, postavljenih jedno iznad drugog, ima u sebi nešto neobično homogeno.
On obuhvaća d sadrži sve što se dolje događa. Ne ispuštanikog, a nitko ni ne želi otići. Svaka praznina u tom prstenu mogla
bi upozoriti na raspadanje, na kasnije razilaženje. No, nikakve praznine
nema: masa je zatvorena prema van i u sebi, dakle dvostruko
zatvorena"

Pošto je masa dvostruko zatvorena, pojedinac, jedino što može učiniti je, da ne kupuje ulaznice za takve cirkuse-iliti gladijatorske igre.

Kad arena nema aktera koji će je zadovoljavati, igre će izgubiti čar, i masa će se razočarana razići.

Ili proučavati psihologiju vlastite opčinjenosti grupiranjem.

Završavam ove misli citatom :

„Većina odlučuje!“ – To se može čuti među djecom kada odlučuju da li da
se igraju žmurke ili šuge. I to je ono područje gdje demokracija možda ima
pravo na postojanje." (Andraš laslo)