Uvijek kada prolazim gradom, razmišljam o tome, koliko  je većina ljudi uskraćena za istinski kontakt sa Zemljom, i zemljom, u pravom smislu riječi..

A dok po zemlji bos ne koračaš, dok od zemlje na dlanovima žuljevi ne ostave svoj trag, od motike, koja je odvajkada život značila, ne možeš znati kako Zemlja diše, kako njeno srce kuca, i kolike divne uspavanke zna pjevati svojoj djeci u praskozorja..

Godinama se bavim svojom baštom, i počela sam, kao i svi, raditi u njoj i oko nje, kako mi je rečeno..

Sjećam se, u početku početaka, bilo je čak bacanja umjetnoga đubriva..

Hrabro smo posadili krumpir, da bi ga zlatice počele jesti, dok još ni sanjao nije o cvatnji..I susjedi kažu: ja koristim taj i taj otrov..I ni jedne zlatice..

Uzmemo i mi.. Suprug šprica u zaštitnom odijelu..

Nikakve koristi..

Iduće godine zlatica još više. Zemlja tvrda, ilovača, ali uredno izorana u jesen.. Jer kažu- treba ostaviti brazde, da studen i zima ubiju sve štetočine i boleštine..

I obavezno, ali obavezno, redovi između biljaka moraju biti čisti, bez ijedne travčice..

Kao u apoteci..

Inače će susjedi ogovarati da je vrt neuredan..takmičarski duh koji nema smisla i jalovi poslovi koji nemaju rezultata..

Dok jednostavno, ne doživiš u sebi jedan totalni preokret, i  ne počneš osluškivati ritam prirode, i prestaneš se boriti protiv nje..

A za to je trabalo malo hrabrosti, i odmetništva..

Pitala sam se, zašto bi morala slijediti druge, ako vidim da to kod mene nema svrhe.. Kako početi graditi svoj mali raj uz blagoslov majčice Zemlje?

Trajalo je to više godina..

Učimo se dok smo živi, i griješimo dok smo živi..

I tako..Odlučim zaboraviti sve umjetno, od đubriva, do otrova..

Treba više posla, jer, korov raste..

Ali i korovi su suradnici. Pokazuju kakvo je tlo i što treba poduzeti da se obogati, ako je siromašno..

Pa posuđujem knjige, čitam iskustva brojnih mudrih i produhovljenih eko uzgjaivača..I shvatim da ništa nisam shvaćala prije..

Kao da mi se novi svijet otvorio..I istinski portal za moj Eden..

Jedne godine odlučim totalno zaboraviti na otrove za krumpir i za bilo što.. Pronađem biljne pripravke i našpricam..

Napredovao je lijepo, ali zlatice nemilosrdne..

Opet u trenutku sumnja..Možda ipak treba nešto poduzeti..?

Ali ne..U meni je nešto govorilo, da treba eko sustav podijeliti sa svima..

Pa pomislih, neka jedu..Valjda će i nama nešto ostaviti..

Zemlja je čula moju odluku.

Pojavili su se brojni smrdljivi martini (koji jedu jajašca zlatice) raznorazne osice, i sve zajedno mi je pomoglo..da u zemlji bude krumpira, više nego ikad prije..

Idem dalje: saznam da ne valja zaorati baštu u jesen, jer uništi sav eko sustav u zemlji, da ne pričam o gujavicama, koje su vrijedne kao suho zlato jer rahle zemlju..

Ljudi se drže onoga što im je rečeno: Izoru zemlju na jesen, na prolječe istanjuraju, pospu umjetnim đubrivom, i zemlja postaje beživotna, beton, koji daje prinos samo ako se dopinguje prihranama i štiti otrovima..

I konačno se odlučim da u jesen svu baštu i dio oranice prekrijem slamom. Da sačuvam sav život ispod zemlje do proljeća, pa ćemo vidjeti poslije..

To je bilo pretprošle godine.

Na proljeće nismo orali, sijali smo u slami, prinosi baš nisu bili veliki, ljudi su se lagano smijali..

No ja sam osjećala da je to za zemlju blagoslov.

I ovoga proljeća, kad smo izorali zemlju, i dočekali da sijemo, iznenadila sam se, koliko je meka i podatna..

Kad se stvorila kora od kiše, samo je bila na površini.. Razgrnem motikom, a ono..ni traga više skoro od ilovače, nego rahli smeđi humus..

Ali i mravi..Cijela bašta i oranica, prepuna mravi.. Čak mi je stradalo nekoliko posađenih sadnica kupusa, koji se počeo već razvijati..

I pomislim: Uh..mravi, štetočine, što činiti, a da se ne truju, kako sačuvati urod, ovo je invazija..

I odem na forume raznorazne..I pronađem Seppa Holzera, austrijskog eko poljoprivrednika, buntovnika, kako ga zovu, koji je svojim revolucionarnim i jednostavnim metodama u surovoj i hladnoj klimi austrijskih planina, stvorio raj, eko-sistem, koji i usred zime daje urode..

I pročitam da je on čak iz šuma preseljavao mravinjake na svoje zemljište..

Predivan čovjek, zapanjio me svojom jednostavnošću i mudrošću i pravilnim pristupom prirodi.

Svoje metode nije držao za sebe, posjećivao je i brojne zemlje, gdje su trebali njegovi vrijedni savjeti, za dobre prinose.

Bio je u Africi, Brazilu, među siromašnim ljudima, koje je naučio kako da se prehrane od zemlje, koja im je zapravo mogla dati sve, a gladovali su..

Ovako je rekao povodom toga:

"Živimo na hladnom polu Austrije.Kroz stoljeća su seljaci moraali naučiti kako preživjeti, a onda dolazim u tropske krajeve, u klimu, koja omogućava tri žetve godišnje,- a što je s ljudima? Umiru od gladi u raju."

Sepp Holzer je poticaj.

Mravi koje imam su zapravo dodatno usitnili zemlju,  i vrijedni su pomoćnici, kako god netko mislio drugačije.

To što unište nekoliko biljčica, uopće nije šteta, koliko zapravo od njih imam koristi. Pa moraju i oni nešto pojesti..

Dijelim sa njima svoj raj.

I zahvaljujem na suradnji.

Krumpir je savršen. Dok drugima još raste, i čeka svoju turu zaprašivanja, moj će uskoro cvasti. Ima zlatica.. Tu i tamo koje skinem, i nemojte mi se smijati, počinje mi bivati žao ih ubijati..

Tko sam ja zapravo da to činim bez imalo razmišljanja?

Životinja kao i one..U borbi da preživim, i prehranim se.

Tako, kontakt sa zemljom osjećam kao nešto, bez čega bih uvenula, kao ubran cvijet u vazi..

Dišem zemlju, ljubim zemlju, mirišem je, i uživam u svakom trenutku druženja sa njom.

Završavam ovaj članak mislima Seppa Holzera:

"Treba ostaviti prirodu da radi za sebe, promatrati je, razgovarati sa biljkama. One nam kažu, osjećaju li se ugodno i je li im dobro. Ako suosjećate malo sa njima i uživite se u njih, onda posvuda rastu. Onda ne postoje povoljni ili nepovoljni položaji, samo više ili manje sposobni ljudi, koji žive u suradnji s prirodom, a ne u konfrontaciji"