Neki pjevaju da je Svijet lopta šarena..

Neki pričaju da nije..

Kažu da nas cijelo vrijeme netko svjesno malo mulja,pa zapravo, Kopernik nije bio u pravu, i sva sila znanstvenika poslije njega, koji su najnoviijim tehnološkim dostignućima dokazali da je Zemlja-ipak lopta..

I tako uništili silna vjerovanja primitivnih ljudi, koji su živjeli tisućama godina prije, napisali Svete knjige, o tome, kako zapravo jest.

Kome vjerovati?

Naravno, znanstvenicima..I mirijadi običnih ljudi,koji su putovali avionom, pa vidjeli da je horizont ipak malo zaobljen..

Neki tamo(..prozivaju ga lunatikom i otkačenjakom) Igor iz Rijeke, se sav raspršio u pokušajima da dokaže, da smo zapravo pod jednom polukuglom od stakla i leda, da zapravo postoji više sunaca iznad nas, i čak ima i snimke, a netko ne želi da išta o tome znamo, jer smo, zapravo, neka vrsta eksperimenta, za neke entitete, kojima naše energije služe kao hrana.

Zapravom negativne energije..

Napravili su nam sve, da nas uvjere kako je ovo savršeno mjesto od boga dano, uredili nam boga po mjeri, napravili zakone i odredbe, kako da se vladamo, pokazali što je dobro, a što zlo, i..kako nam bude..

Naravno, netko bi rekao, to nije u skladu sa istinskim božjim namjerama. Bog ne dozvoljava da se manipulira živim bićima kako se kome prohtije.

Ali ne..

I da je sve to istina, u svom tom eksperimentiranju, Bog je za sebe ipak zadržao pravo da dušu zaštiti.

Jer je dio Njega, i cjelokupnog miljea ljubavi.

Kad se u prastaro vrijeme gradila kula Babilonska, pomiješali su se jezici, da ljudi ne mogu više komunicirati sa drugima, pa ni sa sobom.

Upetljalo se tu svašta, da ti se zamanta u glavi.

Reptilijanci sišu ljude tisućama godina, a da oni to ne znaju, ono, poput Varana, prvo ih malo otruju, omame, uspavaju, pa idu za njima dok ne oslabe, a onda navale.

Cijeli ovaj svijet je svijet iluzije.. Hvatamo se za iluzije, gradimo hramove iluzijama, vežemo se za prolazne stvari, dok neki crnjaci tamo, čekaju da konačno mogu dograbiti duše onih, koji nikako da se probude..

Da..o tome je pisao i Kastaneda.. Ništa novo ne govorim, osim ove teorije o tome, da nismo to što jesmo i nismo tu gdje mislimo da jesmo.

A gdje smo to mi?

Zar nije to zapravo u svemu ovome, nebitno?

I da smo pod staklenom kupolom, naša duša, koja je besmrtna, može napustiti tu kupolu, i otići svojim putevima.

Problem je u tome, što oni koji nas žele zadržati pod kupolom, čine to na puno perfidniji i lukaviji način.

Zatvore nas u kavez sebeljublja, istaknu da  se  naš ego mora staviti na vrh vlastitog hranidbenog lanca, obaspu nas kroz medije i lažne kulturne ishićenosti, stvarima, koje nas toliko udalje od vrata kaveza, da na kraju ne želimo izaći iz njega, i kad su vrata otvorena..

Sa druge strane, neki svjesno silaze u taj "zatvor", da bi  pjevali budnice, bez obzira, što će možda i sami biti uspavani..

Ali uvijek na kraju sve dođe na svoje..

Trenutak kada se napusti kavez, najljepši je trenutak u životima duše..

I kad joj je sve otvoreno, kada više nema što tražiti tamo, odakle je pobjegla, opet se okreće unatrag, jer je ljubav u njoj tolika, da zaboravlja na sebe..

Pa se ponekad vrati..

U kavez, kokošinjac, na loptu ili ploču, opet, totalno nebitna činjenica.

Važni su ljudi, koliko god ponekad bili i ne-ljudi..Svatko zaslužuje čaroban trenutak slobode iz svoje neljudskosti. Makar uz malu pomoć prijatelja koji kao ključić za otvaranje vrata imaju samo svoje probuđeno srce..