Čudno je ovo vrijeme. Sve što bi trebalo biti jednostavno, komplicira se do beskraja.

Jednostavnost života postaje umjetnost.

Sve se počelo vrtjeti u jednom zapetljanom klupku, za koje se čini da ni Bog ne može otpetljati.

I tu dolazim do okosnice ove priče..

Pune naše umove i srca svim i svačim, ne bi li nam oduzeli dragocjeno vrijeme, koje trebamo upotrijebiti da uživamo u ljepoti malih radosti..

Kažu da nas zasipaju otrovima, nekim nizovima nukleinskih kiselina, virusima vanzemaljskog porijekla.

Kažu da je sve oko nas laž (..djelomično i jest), da manipuliraju odvajkada sa nama, da mi, mali ljudi, nemamo šanse protiv onih velikih bitnika, koji se šepure tamom kao trofejom.

Nižu nam apokalipse često, čak prečesto, uvjeravaju nas da smo mravi u svemiru nekih viših bića, da smo ovčice koje spuštaju glave i mole se u prazno, jer, nebo ne krije Stvoritelja, koje nas bezuvjetno ljubi, nego nekog ljudolikog boga, koji prati svaki naš pogrešan potez i jedva čeka da se iskupimo raznoraznim žrtvama za njega.

Kažu da nam neke tamo astralne spodobe gušterolike naravi, mogu čak uzimati dušu i prekrajati je u trenutku smrti kako im paše.

Pa pošalju raznorazne Ajkove, glasnogovornike, koji nas uvjeravaju da je sve to možda istina,  zapravo reklamiraju one spomenute bitnike, koji nam hoće oduzeti prvo nadu u nešto što je iznad svega toga, a onda i samilost, koja je suputnica nadi.

Ne krade se duša poslije smrti.

I ne prekraja je nitko izvan nas.

I nije ničije vlasništvo, nego Onog beskrajnog Boga, koji nam je te duše darovao, ali ih ne želi posjedovati.

Da, on je vlasnik, ali nas ne posjeduje.

Pušta nas da shvatimo, da u gomili tih iluzija, postoji Istina, kojoj se uvijek možemo vratiti, kad nas beznađe umori..

Da. vratiti naše malo svjetlo u oganj velikoga, i širiti ljubav kroz nebeska prostranstva još više.

Tjeraju nas u neke paranoične tamnice, uvjeravaju nas da se plašimo svega i svakoga, čuvamo djecu, jer, tama je pobjednik u finalu.

E, pa dragi moji svjetlonosci, nije tako.

I nikad neće biti.

I najmanji tračak svjetla, jači je od najveće tame.

I najmanji čin učinjen iz ljubavi (bez traženja potvrde od boga i ljudi) je dio toga svjetla.

Ne postoji ništa apsurdnije od ponuđenih varijanti koje nas uvjeravaju da ćemo biti i ostati nečiji robovi, u bilo kojem smislu.

Prepustimo se spoznaji da oko nas postoje vidljivi i nevidljivi prijatelji, koji će nam uvijek pokazati izlaz, zapletemo li se u mrežu ponuđenih laži..

I vratimo se onoj jednostavnosti i radovanju stvarima, koje netko čak ni ne vidi i često previdi.

Koje su to?

Svatko ima nešto što mu može na tren otvoriti srce, i vratiti ga u vrijeme dječje, bezazlene vjere.

Blagdani su tu.

I nije važno vjerujemo ili ne, da li netko manipulira ili  ne, hoće li nam neki gušter pokušati pomrsiti konce, pokušajmo udahnuti radost.

I u najvećoj gužvi nametnutih obaveza, bar trenutak sklopimo oči, i bar pomislimo na nešto lijepo, ili na nekoga koga volimo.

I svijet kakav nam se želi nametnuti, za trenutak će prestati postojati.

Malo svjetlo obasjat će mrak.

A duša se radovati svojoj besmrtnosti..