Prvo da odagnam dileme- ne namjeravam ovdje zboriti o razlici trbuha i duha, u materijalnom pogledu. Toga smo se nagledali i naslušali stoljećima..
I normalno da je nekom važniji trbuh nego duh, tako je bilo uvijek, ali to nije poanta ovih razmišljanja..
Poanta su u svemu i uvijek riječi, nasuprot tišini. Gomila riječi koja često ne govori ništa, ili komadić tišine, koji kao čudo u prorokovo vrijeme, može nahraniti tisuće ljudi..
U početku bijaše...
Duša moje duše mi reče- ne..ne bijaše prvo riječ, nego osjećaj.. Pretočen u jednu jedinu riječ, koja se penjala uz drvo života, do krika, koji je izrodio sve, u jednu jedinu riječ- koju mi nazivamo: Ljubav..
Jer ne znamo puniju i savršeniju riječ pronaći, kojom bi Kreatorovu želju za savršenstvom, pretočili u nešto drugo.
Riječ je prvo bila nijema..Iz tame, u podnožju drveta života-Malkuta, penjala se polako, žudeći za svojim glasom..
Ali drvo života korijenje nema u zemlji, nego u nebu.. Odraz zrcalni koji ne iskrivljuje istinu, samo je pokazuje u oba aspekta.
Polako se riječ uzdiže..Gotovo eonima čekajući da dođe do slijedeće stepenice, do sakralne čakre- Svadisthane, gdje se prvi puta oplođuje, začinje u svetom zagrljaju još svetije tame i svjetla, da bi se popela do sunca, tamo negdje, izronivši iz dubine, misleći da je to konačni trenutak otkinuća, onaj blaženi trenutak, kada u svoje ruke dobivamo slobodu vlastite volje, da je izričajem živimo..
Mnogi ovdje zastanu.. I zaostanu..
Govore iz trbuha, ali ne oni, nego netko drugi, dok oni samo posuđuju glas..
Mnogi se uopće ne usude progovoriti, jer je rečeno da nemaju slobodu glasa i da moraju šutjeti.
Sagibaju se glave.
Srce smanjuje otkucaje.
Veza sa Duhom je prekinuta, onim našim dijelom, u kojem smo potpuno svoji i potpuno sve.
Matrix plete mrežu vrijedno.
Odgovara im takva pozicija trbuhozboraca..
Ali, postoje i oni, koji mučno, poput Sizifa, naizgled bez svrhe, guraju strpljivo svoj nerođeni krik do vrha stijene..
Često izloženi porugama, i epitetima čudaštva i lunatika..
Ali oni ne posustaju..
Stigoše do srca-čakre, u kojoj bar malo mogu predahnuti.. Vishudda..krv ponovo kola žilama.
Most je premošten, no, ni tu se ne ostaje predugo.
Ostanu li riječi samo u toj oazi, a ne traže nijemost, emocije počinju zahtijevati više no što izričaj može podnijeti..
Podivljaju u ekstazi, htjele bi sve odjednom, a nedostaje konačni balans, koji se tek na vrhu drveta može postići..
I put se nastavlja..
Riječ je malo smirenija, približava se onom tihom sutonu, koji je negdje tamo, u podnožju raz-uma.
Uma koji se konačno razilazi od bezumlja..
Riječ prolazi kroz tunel, kroz grlo izlazi, napunjena svjesnošću, napunjena svime onime što bi htjela pokloniti drugima..
Ali često zastaje..
Još je srce vuče, još je nesigurna, hoće li iskazati sve..Sumnja i svoju sposobnost izražavanja, emocije je opet obavijaju strahom, čežnjom, ali ponekad i onim tamnim djelićima, koji su se provukli kroz tunel, a nisu došli još do tišine..
Poslije svega..ipak..dolazimo do čistog proplanka, gdje ne trebamo čak ni pomišljati na glas.
Ajna..treće oko..prostor na vrhu planine, sa kojega tako jasno možemo sve vidjeti i reći, bez ijednog glasa..
Gdje se sve opet vraća osjećaju..Osjećamo druge, osjećamo njihovu dušu, vidimo njihova srca, i prilazimo im kroz nijeme zagrljaje ili darovanim prisustvom..
I završavamo svoje putovanje od glasa do nijemosti, u širokim granama drveta, blještavog od svjetla, prepunog plodova znanja, koje je ljubavi prepuno-čiste ambrozije, koja nam je dovoljna za naše samostalno stvaranje života..
A jednom i duše, koju ćemo udahnuti u taj život..